Međunarodni dan plesa, 29. travanj 2015.

21. 04. 2015. | Međunarodni dan plesa
Međunarodni dan plesa, 29. travanj 2015.

MEĐUNARODNA PORUKA
Autor poruke: Israel Galván

Carmen Amaya, Valeska Gert, Suzushi Hanayagi, Michael Jackson… jedinstveni ples. Ne bih mogao dešifrirati njihove plesne stilove … vidim ih kao turbine koje proizvode energiju što me navodi da pomislim na važnost koreografije energije onoga koji pleše. Naravno da koreografija nije važna, nego upravo ta energija, vihor koji ona stvara.
Zamišljam Teslinu zavojnicu koja nas sve privlači te odašilje zraku koja liječi i dovodi do preobražaja u tijelima: Pina Bausch kao bogomoljka, Raimund Hoghe pretvoren u skarabeja, Vicente Escudero u kukca paličnjaka pa čak i Bruce Lee u stonogu.
Prvi duet plesao sam sa svojom majkom, kada je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Može se činiti da je to pretjerivanje. Iako gotovo uvijek plešem sam, zamišljam da me prate duhovi koji me tjeraju da napustim svoju ulogu “plesača usamljenosti”. Možda je Didi-Huberman želio reći: soleares pjesama.
Kad sam bio mali, nisam volio plesati, ali mi je to bilo nešto prirodno i lako. Gotovo nagonski. S vremenom sam shvatio da ples liječi, da na mene ima gotovo ljekovit učinak. Pomogao mi je da ne budem toliko povučem i da se otvorim prema drugim ljudima. Vidio sam sliku jednog dječaka koji je bolovao od ebole i izliječio se putem plesa. Znam da je to praznovjerje, ali bi li to bilo moguće?
Kasnije se ples pretvorio u opsesiju u kojoj provodim sate i koja me tjera da plešem čak i kada stojim mirno, nepomično, te se tako odvajam od stvarnosti. Ne znam je li to dobro, loše ili potrebno, ali…tako je. Moja kći Milena, kada mirno sjedim na kauču, misleći o svojim stvarima, sa vlastitim žamorom u glavi, kaže mi: tata, nemoj plesati.
Ali ja vidim ljude kako se kreću dok hodaju po ulici, dok zovu taksi, i dok se kreću na različite načine, raznim stilovima i deformacijama… Svi oni plešu! Nisu toga svjesni, ali svi plešu! Poželio bih im viknuti: ima ljudi koji to još uvijek ne znaju! Svi plešemo! Oni koji ne plešu, nemaju sreće, mrtvi su, ne osjećaju niti trpe!
Sviđa mi se riječ fuzija. Ne kao riječ koja se koristi u marketingu, konfuzija radi prodaje određenog stila ili marke. Bolje rečeno, fizija, atomska smjesa: koktel od nogu Juana Belmontea čvrsto na zemlji, zrakastih ruku Isadore Duncan i drhtureće sredine trbuha Jeffa Cohena iz Gooniesa. I od svih tih sastojaka napraviti ugodno i jako piće, da bude ukusno ili gorko ili da te udari u glavu. I naša je tradicija također ta smjesa, potječemo od koktela, a pravovjernici žele sakriti njezinu tajnu formulu. Ali ne, rase, vjere i politička uvjerenja, sve se miješa, svi mogu plesati zajedno. Možda ne držeći se za ruke, ali da jedni pored drugih.
Jedna stara kineska poslovica kaže: lepet leptirovih krila može se čuti na drugom kraju svijeta. Kada jedna muha poleti u Japanu, tajfun pogodi vode Kariba. Pedro G Romero, nakon iscrpljujućeg sevillanas plesa, kaže: onog istog dana kada je pala bomba na Hiroshimu, Nižinski je ponovio svoj veliki skok u jednoj šumi u Austriji. A ja dalje zamišljam: udarac bičem Saviona Glovera tjera Mihaila Barišnjikova da napravi okret. U tom trenutku, Kazuo Ono mirno stoji i proizvede određeni elektricitet kod Maríe Muñoz koja misli na Vonrada Veidta te natjera da Akram Khan izazove potres u svojoj garderobi: miču se njegove zvečke i pod se oboji umornim kapima njegovog znoja.
Želio bih posvetiti ovaj Međunarodni dan plesa i ove riječi svima na svijetu koji plešu upravo u ovom trenutku. Ali, dopustite mi jednu šalu i jednu želju: plesačice, glazbenici, producenti, kritičari, programski ravnatelji, zatvorimo slavlje, zaplešimo zajedno, kao što je to činio Béjart, zaplešimo sa stilom zaplešimo Ravelov Bolero, otplešimo ga zajedno.

Sa španjolskog prevela: Nikolina Židek

BIOGRAFIJA AUTORA

    NOVA IZDANJA