Sanja Nikčević
POVIJESNE DRAME U TRAŽENJU NACIONALNOG IDENTITETA
(ZRINSKO-FRANKOPANSKE TEME)
Jedan od temeljnih paradoksa hrvatskog glumišta jesu predstave nast
ale na temama o hrvatskim povijesnim junacima koje se uvijek postavljaju uz veliku pompu, ali su rijetko dugoga kazališnog života i savršeno se uklapaju u Brookovu definiciju "mrtvačkog teatra" - uzvišeno i dosadno. Pitanje je zašto onda kazališni ljudi uporno rade isti tip predstava od 19. stoljeća sve do dana današnjeg kad i sami priznaju da se to više "ne da gledati"?Da pisci pišu romanse o hrvatskim povijesnim junacima,
pokazuje njihov odnos prema likovima, a cijelu je priču najlakše pokazati na primjeru dramskih odraza dviju najčuvenijih hrvatskih plemićkih loza: Zrinskih i Frankopana. U većini drama glavni likovi su "čuda hrabrosti i izdržljivosti", oni još jesu ljudi, ali su savršeni kako u ratničkoj tako i u svetačkoj varijanti, s tim da neke drame prikazuju obje strane. Repertoar čudesnih zbivanja i događanja je uobičajen, a ne postoji dramski dijalog jer su likovi podijeljeni na dobre i zle i kao takvi pripadaju različitim svjetovima.Sve što u priči nije dolično modusa izbacuje se ili opravdava. Tako se nigdje ne pojavljuje Nikola Zrinski, brat urotnika, onaj kojeg je ubio vepar, jer se sam smatrao mađarskim pjesnikom; prešućuje se problem sklapanja saveza s Turcima jer kvari sliku urotnika kao kršćanskih svetaca, a u slučaju kada se spominje nadugo se objašnjava i opravdava. Čak se i sama urota, povijesno dokazana, u nekim novijim dramama negira iz osjećaja nedoličnosti (Nikola Šop u "Vječnom preludiju").
Pokušaji d
a se izađe iz tog dopuštenog modusa uglavnom su neslavno završavali. Strozzijev "Zrinski", napisan iz visokomimetskog modusa, dakle tragedija s tragičnom krivnjom neodlučnosti glavnog junaka, još je i toleriran. "Posljednji Zrinski", melodrama Higina Dragošića u kojoj je glavni junak Ivan Gnade kritika je ili prešućivala ili javno proglašavala ništavnom unatoč apsolutno najvećoj popularnosti kod publike zato jer je Gnade svojom pozicijom nemoći nedoličan modusu. A kad je Marijan Matković u "Generalu i lakrdijašu" napisao dramu iz ironijskog modusa (sigetska bitka ne iz vizure junaka koji je vodi nego s gledišta Alapića kojem ništa nije jasno i ne može utjecati na tok događanja), pokušaj je doživljen kao blasfemija jer se Zrinski pojavio u gaćama na sceni. Onda ne čudi da i današnji pisci pišu romanse.Istovremeno, svaka se drama procjenjuje i iz kazališnog kuta, što pisce i kazališne stvaraoce dovodi u shizofreni položaj: moraju pisati dramski zanimljive romanse. To je teško postići jer drama počinje iz trećeg, visokomimetskog modusa. Drama je ono što se događa među ljudima, a umiranje za boga je, kao što nam sigetski junak pokazuje, radost. Frye tvrdi da se mi sad nalazimo u petom, ironijskom modusu koji ne samo da prikazuje junaka slabijeg od
nas, nego pisac iznosi događaj bez komentara i moraliziranja, što je osnovna karakteristika romanse. Romansa je tako modus proze, pa nije čudo da se te drame ljepše čitaju nego što se gledaju. Zašto onda kazališni stvaraoci toliko insistiraju na neprimjernom modusu baš uz ove teme, a istodobno su u obradi drugih tema već davno u ironijskom modusu?Zato što je u Hrvatskoj modus romanse nepopunjen. Nama nedostaju epovi, balade, priče o hrvatskim junacima i svetim ljudima, ali i povijesne rasprave, ili medijsko praćenje važnih događaja, što sve zajedno ispunjava nacionalnu mitsku svijest jednog naroda. Svaki narod teži ispunjenju modusa jer oni prirodno proizlaze jedan iz drugog, kaže Frye, a na pitanje zašto mi imamo problema s romansom može odgovoriti samo p
olitika.Prvi proplamsaj se zbio u toj drugoj polovici 19. st.
s buđenjem nacionalne svijesti i pobunom protiv Austro-Ugarske, kada je napisano osam drama na temu hrvatskih povijesnih junaka. Politika je vrlo jasno odredila teme hrvatske romanse jer nakon što su Ante Starčević i pravaši pokudili Nikolu Šubića Sigetskog kao austrijskog slugu, a urotnike kao nosioce državnosti, o Šubiću se zamuklo, a urotnici su trajno vrelo dramske inspiracije.Prva je praznina zavladala od 1900. do 1918. jer za vrijeme I. svjetskog rata "nije bilo uputno pisati protiv Habsburga". Tako je politika prekinula hrvatsku romansu u njezinu prvom zaletu.
Drugi je put proplamsala nakon I. s
vjetskog rata s ulaskom u Kraljevinu SHS (pišu Ogrizović, Dragošić i Strozzi), ali idila traje do 1924. godine kad je nastala druga praznina. Od Strozzijeva "Zrinskog" 50 godina nije napisana drama o toj temi, a od izvedbe Dragošićeva "Posljednjeg Zrinskog" 1934. četrdeset se godina nije igrala (s jedinom iznimkom 1952. u Zadru). I tom je prekidu politika bila uzrokom jer je praznina krenula od šestojanuarske diktature, a Jugoslavija je nastavila tabuizirati te teme. I to ne samo zbog gušenja hrvatstva nego i komunističkog koncepta povijesti koji je pokretanje kotača povijesti priznavao samo ratovima te seljačkim i radničkim bunama, a dinastije i plemiće prešućivao. Svako njihovo spominjanje smatralo se, kako je to Krleža lijepo rekao, malograđanštinom.Treći proplamsaj - 1971, kada se učinilo da Hrvatska može ostvariti djelomičan suverenitet unutar Jugoslavije. Iako je napisana jedna drama (Raos), igrali su se
brojni stariji tekstovi.Treća praznina uslijedila je nakon Karađorđeva koje je dvadeset godina zabranilo spominjanje te teme u javnosti. Ona se u jednom intermecu "prošvercala": Miro Gavran napisao je "Urotnike" 1984, izveo ih kao radio-dramu i postavio
na komornoj sceni Teatra ITD.Četvrti proplamsaj omogućilo je i potaknulo nastajanje hrvatske države. U njemu se uglavnom igraju stariji tekstovi, a jedini novi napisao je Vladimir Stojsavljević: "Katarina Zrinska od Frankopana". Stojsavljević je pokušao napisati hrvatsku tragediju, ali i dalje pod pritiskom doličnosti, nije uveo krivnju junaka nego napisao dramu tragičnih okolnosti.
Upravo zbog političkog prekidanja prirodnog toka u razvoju romanse pisci pišu, a kazališni djelatnici uporno nastavljaju tamo gdje je posljednji proplamsaj stao - u romansi želeći već jednom, pod pritiskom nezadovoljene mitske svijesti, završiti, iživjeti taj modus. I toga su svjesni i sami kazalištarci
:Zašto nam je to popunjavanje nedostajućeg modusa toliko važno, čak i danas? Govoreći u političkim terminima Hrvatska je uvijek bila pod nečijom vlasti i to je određivalo naše izražavanje osjećaja nacionalne svijesti. Na primjer, u bivšoj Jugoslaviji Hrvati su bili manjina i zato smo navikli definirati sebe kroz negativnu definiciju - Hrvati nisu Slovenci,
Srbi... Nakon osnutka samostalne države postali smo većina i više se ne možemo negativno definirati. Sada moramo reći tko smo mi zapravo. A budući da je upravo modus romanse poslužio ostalim narodima da to izraze mi pokušavamo rekreirati taj potpuno neprikladan modus sceni kraja 20 stoljeća.Pritisak nezadovoljne nacionalne svijesti za punjenjem praznine romanse nije samo na kazalište, već i na ostale umjetnosti, ali je kazalište najviše od svih umjetnosti dijete svog vremena i trenutka u kojem nastaje. Kazalište se ne može razvijati u potaji ilegale i pisanja za ladice, kao neki drugi mediji, pa se u njemu najlakše očituje nesporazum krivog modusa i neispunjenih praznina.
Situacija u kojoj su te teme u drami uspjele nadići modus romanse (jer su ga popunili škola, mediji i druge umjetnosti) i napokon se počele spuštati u modusima bez opterećenja mitske svijesti znak je da smo doista uspjeli ostvariti vlastitu i samosvojnu državu i osloboditi vlastitu nacionalnu svijest. A tome svaka zemlja teži.
(1996)