KONTINUITET I POLAGANE PROMJENE
Hrvatsko kazalište u
dvogodišnjem trajanju (1999. i 2000.)
Hrvatsko kazalište u 1999. i 2000. stvaralo je u okviru sličnog ozračja kao i proteklih godina iako su u 2000. pokrenute promjene na razini kulturne politike čije će se posljedice moći vidnije osjetiti tek sljedećih godina. Uz već kronični nedostatak financi- jskih sredstva koja se izdvajaju za kulturu uopće, a osjećaju ih i kazališne ustanove i nezavisne kazališne grupe, ključni problem je i raspoređivanje, odnosno, načini i kriteriji raspoređivanja tog novca, o čemu se dosta raspravljalo u protekloj godini. Nova politika Ministarstva kulture pokazala je dobru volju u rješavanju spomenutih problema, za početak, dodjelivši prostor za obavlja- nje djelatnosti, te veća sredstva, do sada zakinutim, projektima poput Festivala novog kazališta Eurokaz, inicijativama alternati- vnih okupljališta poput Močvare i Tvornice te Tjednu suvremenog plesa. Ministarstvo kulture je obećalo i pomoć u oživljavanju potencijalno zanimljive scene suvremenog plesa koja bi trebala dobiti Plesni centar ili Akademiju za suvremen ples.
Novim zakonom o porezu na dohodak, koji donosi potpuno novi sustav poreznih olakšica za donatore i sponzore koji ulažu u kulturu što je od 2000. na snazi, trebao bi se olakšati život ne samo institucionalnim kazalištima već i nezavisnim projektima i kazalištima koji su vrlo često rasadišta svježih ideja. Iako se nemaštovitost, nespremnost na rizik, previše činovničkog odrađivanja posla, i u sklapanju repertoara i u kreaciji predstava, voli opravdavati materijalnom krizom, sigurno je da ona ne može u potpunosti opravdati niz predstava bez umjetničkog pokrića, nadahnuća i nerava za neko dublje propitivanje vremena i nas u njemu, predstava kakvih je bilo previše u proteklih dvije godine. No ipak...
Ono što se u našem kazalištu unazad nekoliko godina promijenilo i što se stalno mijenja na bolje je odnos prema hrvatskom suvremenom dramskom tekstu koji je dosta zastupljen i propitan na repertoaru mnogih kazališnih kuća, od nacionalnih do gradskih kazališta. U HNK-u, u Zagrebu, tako je praizvedena drama Hasanaga Tomislava Bakarića, varaždinsko kazalište je na scenu nakon dugog izbivanja s hrvatskih pozornica, vratilo pisca Slobodana Šnajdera s predstavom Kod bijelog labuda, a splitski HNK je izveo tekst suvremenog hrvatskog pisca Mate Matišića Svećenikova djeca. Kazališta su izvodila domaće tekstove koji su kroz različite pristupe i žanrove propitivali i aktualizirali etičke dileme današnjice: od problema kriminalizacije društva u Šnajderovom tekstu, preko problematizacije ratnih heroja i rata, kao besmislenog nasilja, koji ostavlja otisak na dušama, o čemu govori Bakarićeva drama, do etičke zapitanosti o pravu čovjeka da samovoljno mijenja tijekove drugih sudbina i da se igra Boga, o čemu, između ostalog, govori Matišić u Svećenikovoj djeci.
Filip Šovagović, nakon uspjeha drame Cigla koja je kroz odnose unutar jedne obitelji problematizirala zbilju devedesetih, postratni sindrom, te neuroze što su ih ratne i tranzicijske pro- mjene sa sobom donijele, napisao je dramu Ptičice koja je izvedena na Splitskom ljetu. U Ptičicama se bez ograda polemizira sa zbiljom, smještajući radnju iza zatvorskih rešetaka, mjesta koje klaustofobičnošću, proizvodnjom nasilja i agresije postaje metaforom društva što ne nazire svoje perspektive. Zatvorsku atmosferu odabrao je i Elvis Bošnjak u svojoj drami Otac praizvedenoj, također, u splitskom kazalištu, rabeći je manje kao metaforu društva, a više kao mogućnost da kombinacijom moraliteta i trilera progovori o pitanjima zločina, kazne i oprosta.
Teatar &TD, oduvijek poznat po dobroj ponudi domaćih autora, postavio je nekoliko uspjelih predstava. Predstava Alma Mahler, nastala je u suradnji Maje Gregl i Ivice Boban, a nada- hnuta je likom umjetnice i žene koja je je svoju kreativost potisnula da bi bila muza značajnim umjetničkim imenima bečke moderne. Alma Mahler se pokazala jednom od najboljih predstava 1999. godine u kojoj su se skladno, u umjetničkom nadahnuću, spojile redateljska kreativnost Ivice Boban i glumačka iznimnost glumice Alme Price. &TD je otvorio prostor i smionijim eksperimentima kroz predstavu Gorana Sergeja Pristaša Ispovijedi što je na granici performanca i kazališta pokušala kroz stalne napetosti i kontrast između izgovorenog i prikazanog, te različitim izražajnim sredstvima na temu kazne, grijeha i pokajanja, ispitivati krajnje mogućnosti kazališta. Bio je tu i Cabaret &TD Borisa Senkera koji je na vrlo uspjeli način oživio u Zagrebu nekad vrlo popularnu, a već dugo zamrlu formu kabarea, te novi rad autorskog dvojca Bobe Jelčića i Nataše Rajković Nesigurna priča kojom je nastavljen rad što primarno ne polazi od zadanog teksta, već nastaje na zadani okvir teme u radu s glumcima koji u tekst predstave upisuju svoja životna iskustva i stavove i na taj način postaju su- autori predstave. Nakon što su takvim interesantnim pristupom istražili prostor obitelji, sličan su princip rada s glumcima, samo sa čvršćom dramaturškom formom, primijenili i na projektu u Zagrebačkom kazalištu mladih u predstavi Grad u gradu prebacivši fokus svog istraživanja na širi društven kontekst promatrajući snalaženja i nesnalaženja likova poduzeća u stečaju.
U ZeKaeM-u na obzoru domaće drame pojavila su se i neka nova imena. Tena Štivičić, čija je drama Nemreš pobjeć od nedjelje sjetna slika usamljenosti mlade generacije što ne može naći pravi način komunikacije. 2000-ta je donijela ZeKaeM-u još jedno propitivanje drame Kraljevo Miroslava Krleže što se dakako ne može svrstati u domaći suvremeni tekst. Ta vizija podivljalog, razularenog svijeta pred raspadom u kojem se susreću mrtvi i živi, u režiji Paola Magellija, pokazala je da su nataložene stoljetne frustracije ovog društva i danas aktualne.
U HNK u Osijeku, mlada je generacija glumaca, oslonivši se isključivo na vlastite snage, napravila glazbenoscenski projekt Alaska Jack. Dojmljivog glazbenog i vizualnog identiteta, predstava svoje naboje, poput projekata Jelčić-Rajković, crpi iz svakodnevnice i mnogostrukosti odnosa, stanja i situacija što ih ona donosi, fokusirajući se najviše na muško-žensku komunikaciju. Uz splitska nastojanja, to je još jedan dokaz kako se posljednjih godina malo-pomalo izvan Zagreba pokreću jače kazališne energije nego u samom središtu.
Za razliku od raznolike ponude suvremenih hrvatskih dra- mskih tekstova, ponuda stranih zanimljivih suvremenih tekstova više je nego siromašna. Prisjetimo se onih koji su se kvalitetom izvedbe izdvojili u ove dvije godine: poznatog francuskog pisca Bernard Maria Koltesa, što kroz prizore izopćenosti, usamljenosti, straha do izopačenosti beskompromisno propituje bolna mjesta ljudske intime i bolesti društva, kao pisca koji nam danas ima puno toga za reći, prepoznali su Ivica Buljan kroz režiju Povratak u pustinju u HNK u Splitu i Mislav Brečić u drami U samoći pamučnih polja u kazalištu Gavella. Bili su tu i Top girls Caryl Churchill, Trainspotting Irwina Walsha, Kako sam naučila voziti Paole Vogel u Teatru &TD, Žetveni ples Briana Friela u osječkom HNK, Čitač Ariela Dorfmana u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića. Krajem 2000. upoznali smo se s jednočinkama njujorškog pisca Davida Ivesa i jednim mladim zanimljivim redateljem, Mariom Kovačem, koji je i voditelj alternativne skupine Šmrc Teatar, a ovo mu je bio prvi susret s mainstream kazalištem. Potkraj te iste godine riječki HKD teatar izveo je predstavu kanadske autorice Shelogh Stephenson Pet vrsta tišine koja se bavi zlostavljanjem djece u obitelji i koja je uz &TD-ovu predstavu Kako sam naučila voziti odškrinula vrata toj problematici u kazalištu. Pribrojimo tu i dramu Bure baruta makedonskog pisca Deana Dukovskog, djelo koje ciklički prikazuje niz promašenih života, bezrazložnih zločina, i nedosanjanih snova u društvu raspadnutih vrijednosti u kojem je nasilje krajnja točka svake komunikacije. Iako je i kroz tekstove naših i stranih autora kazalište nalazilo zanimljive susrete sa zbiljom, sve je to premalo u odnosu na zanimljive suvremene tekstove koji se postavljaju na svjetskim pozornicama. Često su takve predstave više bile plod slučajnosti nego promišljenog kazališnog repertoara čija je nedomišljatost i neprofiliranost bolna točka naših kazališta posljednjih godina.
Od svjetskih klasika naše je kazalište odabralo Shakespearea, Calderona, Goethea, Moliera, Čehova, Ibsena sve do Pirandella i Arthura Millera na čijim su se palimpsestima ispisivali zanimljivi i različiti redateljski rukopisi, te glumačke osobnosti i sposobnosti, a isto je tako zanimljivo da su se njima uz nekoliko iznimaka bavili uglavnom strani redatelji poput Michael Fransoa Pesentija, Paola Magellija, Eduarda Millera, Stevena Kenta i Tomija Janežiča. U propitivanju klasika najdalje je otišao francuski redatelj Pesenti u režiji Pirandellovih Šest lica traže autora u splitskom HNK. To je kazalište koje intendantica Mani Gotovac i ravnatelj drame Ivica Buljan žele i uspijevaju voditi zonama rizika i provokacije otvarajući se različitim poetikama i pristupima kazališnoj predstavi. U Pirandellovoj drami Pesenti istražuje na nekoliko identifikacijskih razina. U njegovoj viziji glumci su istovremeno bili i dio pirandelovskog fiktivnog ansambla ali i "privatne" osobe od kojih se tražilo da svoju intimu i identitet prerade i prilože kao materijal za stvaranje osebujnog isprepletanja fikcionalnog i autobiografskog svijeta. U čitanju svjetskih klasika svoj su prilog dali i redatelj Ivica Kunčević režijom Shakespearove drame Romeo i Giulietta u osječkom HNK-u gdje je kroz tragediju o poznatim ljubavnicima žestokim, ali i poetičnim potezima predočio mladost zaraženu starim mržnjama i svijet koji je izgubio elementarnu ljudskost. Kunčević je na Dubrovačkim ljetnim igrama zanimljivim dramaturškim konceptom osvježio i zbilji približio šesnaestoljetnog Dunda Maroja Marina Držića dok je na tim istim igrama redateljica Nenni Delmestre s uspjehom uprizorila "ludilo" Pirandellovog Henrika IV. Calderonov Život je san u riječkom HNK Ivana pl. Zajca u režiji Zlatka Svibena pridružuje se popisu uspješnih uprizorenja klasika.
Hrvatsko kazalište, uz institucionalna kazališta, ima i velik broj nezavisnih kazališnih grupa, no većina njih okuplja se prilikom realizacije projekata a tek vrlo mali broj opstaje duže, čemu je najčešći razlog posustala kreativna energija. Grupama koje već godinama djeluju u općem nedostatku novčanih sredstava teško je opstati i preživjeti. Činjenica je da je u protekle dvije godine većina tih grupa, koje već dugo i uspješno djeluju poput Teatra u gostima, Teatra Exit i Epilog teatra, izašla s tek jednom predstavom, a i to su bili manji projekti. Teatar Exit koji od svih nezavisnih grupa najpoticajnije otvara putove modernom scenskom izrazu i sjajnom glumačkom teatru u dvije je godine imao tek tri premijerne predstave, ne posustajući ipak u pomnom istraživanju kazališnog izraza kojim se na drukačiji način može prikazati pulsiranje naših bivanja u svijetu. Predstava Nataše Lušetić 50% primjer je takvih umjetničkih nastojanja. Vrlo su uspješno djelovale i naše najpoznatije nezavisne, alternativne grupe: Daska iz Siska, Inat iz Pule i Lero iz Dubrovnika koje su se uspješno pre- dstavile na mnogim stranim festivalima. Daska je bila jedna od zapaženijih kazališnih grupa na prestižnom Fringe festivalu u Edinburghu 1999. i 2000. godine. O "sušnim" financijskim godinama svjedoči i jedino naše privatno dječje kazalište, Mala scena u Zagrebu, sa samo četri produkcije u dvije godine, koje, ipak, po kvaliteti odskaču visoko od prosjeka drugih dječjih kazališta; od promišljenog i maštovitog korištenja različitih kazališnih izraza - plesa, glazbe, do prezentacije priče koja odgovara senzibilitetu današnjeg djeteta. Njihov dječji mjuzikl Roda i Lisica te Ofelijino kazalište sijena u suradnji s kazalištem iz Virovitice svjedoči o kultiviranosti njihovih predstava za djecu.
Dva naša velika festivala, Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto, razlikovali su se po repertoarnom odabiru. Dok prvi, s više ili manje uspjeha, propituje dubrovačku i svjetsku baštinu, s vrlo malo ili gotovo nijednim gostovanjem stranih predstava (a i one koje su gostovale kvalitetom ne privlače veliku pozornost), dotle se Splitsko ljeto okrenulo suvremenim tekstovima. Značajnijih gostovanja na oba ljetna festivala nije bilo, a to je nedostatak koji se osjeća iz godine u godinu. Na festivalskoj sceni, koja broji oko dvadesetak kazališnih festivala, kvalitetom se izdvaja Festival malih scena u Rijeci koji okuplja domaće i strane manje produkcije, a pamtit ćemo ga, između ostalog, i po gostovanju Čehovljevog Višnjika sjajne mađarske grupe Mozgo-Haz i ruskoj predstavi Kronike u režiji Jurija Ljubimova.
Dosljedno svjež i zanimljiv je i PUF - međunarodni festival alternativnog kazališta u Puli. Festival slične kratice PIF - međunarodni festival lutaka i jedan od festivala duže tradicije koji se održava u Zagrebu - ove je godine bio vrlo raznolik i zanimljiv, kako u izboru predstava za djecu tako i u lutkarskim predstavama za odrasle, te je ponudio nekoliko svjetski poznatih imena lutkarske umjetnosti. U Puli, uz PUF, postoji i MKFM (Međunarodni kazališni festival mladih) koji se sastoji od brojnih radionica na temu maske, comedie dell' arte, mime, scenske glazbe, dramskog pisanja, čiji rad rezultira s nekoliko scenskih ostvarenja i to je jedini festival takve, edukativne, vrste kod nas. U Zagrebu se svake godine održava i Eurokaz, Festival novog kazališta, jedan od najznačajnijih festivala koji nastoji kazalište promatrati iz drugačijeg, neočekivanijeg ugla. U Splitu i dalje traje festival hrvatske dramske riječi Marulićevi dani koji okuplja selekciju predstava uprizorenih na domaćim tekstovima pa njegova kvaliteta ovisi o količini uspjelih ostvarenja u zadanom okviru ali koji će, vjerujemo, uskoro doživjeti neke koncepcijske promjene. I dok se u javnosti govori o previše festivala, oni i dalje niču. Tako je 2000. u Umagu održan Festival Zlatni lav čiji je osnivač i umjetnički direktor Damir Zlatar Frey, a posebno je uspješan bio Festival performativnog kazališta u istarskom gradiću Savinčenta kojemu je umjetnička direktorica i inicijatorica, voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla, Snježana Abramović.
Hrvatski radio i Školska knjiga utemeljili su 1999. godine nagradu Petar Brečić za kazališnu kritiku, esej i dramaturgiju, čime su valorizirane i te, u priznanjima zakinute, profesije.
