Kao i u drugim zemljama zapadne civilizacije, liturgijske drame na latinskom jeziku izvođene unutar crkvenoga prostora, počeci su kazališnih zbivanja na današnjem tlu Hrvatske. Do nas su ove drame doprle kao integralni dijelovi crkvenih knjiga i uglavnom su internacionalnog podrijetla, bez posebnih nacionalnih obilježja. Sačuvane su Uskrsne i Bogojavljenske liturgijske čigre. Takva vrsta drama izvođena je sve do početka 14. stoljeća, tj. do reformiranja obreda u zagrebačkoj Biskupiji.

Kasniji kazališni oblici i dalje se razvijaju u crkvenom okružju. Širenje dramskog motiva "Marijina plača" dovodi do potpune dramatizacije muke Isusove, što je kazališni vrhunac srednjovjekovne pasionske tematike. Najočuvaniji takav tekst - "Muka spasitelja našega" - pronađen je u glagoljskom rukopisu iz 1556. godine, koji potječe iz Hrvatskog primorja.
U 15. stoljeću izvode se "mirakuli" - dramatizacije legenda o svecima. Najpoznatija je "Muka svete Margarite" (oko 1500), a sačuvana je u više prijepisa, što pretpostavlja i njezinu scensku rasprostranjenost.

Renesansa predstavlja posve zaokruženi segment naše glumišne povijesti. Svi kazališni impulsi dolaze iz dva središta - Dubrovnika i Hvara. Međutim, činjenica je da se o tom kazalištu više zna zahvaljujući naknadnim teatrološkim analizama i posrednim zaključivanje, no brojem neprijepornih podataka. Sačuvani tekstovi svjedoče o bogatstvu žanrovskih oblika: u isto vrijeme zamjetljivi su pokušaji organizacije humanističkog teatra (I. Crijević), zatim djela pastoralne tematike (Džore Držić, M. Vetranović, N. Nalješković), farsična pokladna scenska improvizacija, počeci komediografskih nastojanja (Nalješković), te pojava kompleksnije svjetovne drame medijevalnih scenskih obilježja (H. Lucić).

Na prvom mjestu čitave te renesansne literature stoji djelo Marina Držića (1508?-1567). Svestrano nadaren pisac, u prvom redu komediograf, uspio je u svom djelu pružiti živu sliku rodnoga Dubrovnika, odnoseći se često vrlo kritično prema mnogim aspektima dubrovačkog društvenog života. Držić organizira i očito sam režira svoje predstave. Izvođači su čvrsto organizirane družine, uglavnom mlađih muškaraca, tako da oni glume i ženske uloge, što je bilo uobičajeno u tadašnjem evropskom teatru čvrstog literarnog predloška. Iz strukture Držićevih komedija proizlazi da je primijenio sva dotadašnja iskustva renesansne pozornice, oživivši je određenim inovacijama, posebno u spoju realnoga svijeta i svijeta dubrovačke pastorale.

U 17. stoljeću u sve evropske zemlje snažno prodiru s talijanskih scenskih prostora barokna obilježja. Hrvatski kazališni barokni izraz vrlo je brzo, uklapajući se u evropske scenske tokove, osjetio potrebu za glazbom kao jednom od temeljnih pretpostavki za cjelovit scenski čin, što se posebno odnosi na melodramu. Početak kazališnoga života 17. stoljeća (između 1606. i 1616) obilježio je mladi Ivan Gundulić. Njegova su djela izrazito baroknih značajka i posve su uklopljena u mitologijsko-arkadijsku tematiku, tj. u tadašnje žanrovske standarde. Ipak, središnje mjesto Gundulićeve scenske prakse zauzima izvedba pastorale "Dubravka" (1628. "Prid Dvorom"), koju slijedi Palmotićeva "Atalanta" (1629), najavivši procvat barokne scene i pojavu njezinu najvećega majstora - Junija Palmotića, koji dubrovačkom pozornicom vlada između 1629. i 1652. godine.

Barokno je kazalište u Dubrovniku pretpostavljalo dobro organiziranu družinu s iznimnom vještinom prikazivanja. U drugoj polovici 17. stoljeća i s početka 18, u gradu djeluje desetak skupina ujedinjenih po socijalnom statusu ili po žanrovskim opredjeljenjima.
Ubrzo se u dalmatinskim gradovima pojavila potreba za natkritim kazališnim prostorom. Kazališnu dvoranu prvi je dobio Hvar. Na postojećem Arsenalu 1612. godine izgrađena je dvorana. Po organizacijskom ustrojstvu to je kazalište bilo komunalno, što pretpostavlja njegovu potpunu otvorenost svim stanovnicima grada. U Dubrovniku je kazališna dvorana uređena 1682. u Orsanu (također arsenal).

Najvitalniji segment kazališnog izraza u Dubrovniku početkom 18. stoljeća nastaje na tzv. frančezarijama, tj. prijevodima, odnosno lokalizacijama i adaptacijama Moliereovih komedija. Od 34 njegova djela, u Dubrovniku je prerađeno njih 23. Osim Molierea, prevode se i Pierre Corneille, a osobito Pietro Metastasio. Pod utjecajem profesionalnih talijanskih družina commedie dell'arte, a kasnije i opernih trupa, postupno se gasi hrvatski scenski izraz utemeljen u vjekovnom amaterizmu, nemoćan da se suprotstavi vještini scenskih profesionalaca. Istovremeno, barokno kazalište u sjevernoj Hrvatskoj obilježeno je snažnom isusovačkom pedagoško-scenskom aktivnošću. Pripadnici toga reda utemeljili su škole, a uz njih i školska kazališta. Prva isusovačka predstava zabilježena je 1607. u Zagrebu (koji postaje kazališnim središtem sjeverne Hrvatske), dok se puna ekspanzija jezuitskog teatra primjećuje tijekom 18. stoljeća. Isusovačko kazalište djelovalo je u okviru vjerskih gimnazija sve do 1772. godine, kada ukinućem reda isusovci napuštaju Hrvatsku. Jezik njihovih predstava isprva je latinski, a kasnije se sve češće pojavljuje i hrvatski. Pozornica se oprema u baroknom stilu, a u predstavama glume isključivo đaci gimnazija i to u okviru redovite nastave.

Nakon dvadesetogodišnje stanke (uzrokovane odlaskom isusovaca), 1791. u zagrebačkom kaptolskom Sjemeništu počinje djelovati školsko kazalište, koje na kajkavskom dijalektu, uglavnom o pokladama, prikazuje prijevode, lokalizacije i adaptacije njemačkih pisaca. Glumci toga teatra, bogoslovi, ostaju uglavnom anonimni, jednako kao i profesori-redatelji. Ovaj kazališni pokret nije dao značajnijih izvornih pisaca, a jedini je autohtoni kajkavski komediograf Tituš Brezovački - njegova je komedija "matijaš grabancijaš dijak" izvedena 1804. u Plemićkom konviktu. Oštricu svoje satire Brezovači je usmjerio protiv praznovjerja i ostalih mana ondašnjeg društva. Po svojim scenskim odlikama Brezovački dokazuje ne samo izuzetno poznavanje komediografske tehnike, već i vjeru u snagu kazališnog izraza kao društveno relevantne pojave. U drugim sjeverno-hrvatskim gradovima javljaju se glumačke družine njemačkog govornog izraza koje osvajaju nezaposjednuti kazališni prostor, djelujući u Zagrebu sve do 1860, a u nekim sredinama i dulje.

U 19. stoljeću sjeverna Hrvatska, točnije grad Zagreb, potvrđuje se kao nacionalno glumišno središte. Kazalište više neće biti skup pojedinačnih akcija, niti improviziranih pokušaja, već će nastojati što snažnije učvrstiti svoje ustrojstvo.

Od 1860, kada dolazi do demonstracija u kazalištu i prekida s tradicijom njemačkog teatra, kazalište postaje narodna ustanova sa stalnom subvencijom.

U razdoblju moderne, 1894. intendantom postaje Stjepan Miletić koji tijekom četiri sezone svoje uprave unosi niz umjetničkih i organizacijskih novina. Za vrijeme njegove intendanture otvara se i nova kazališna zgrada (1895), u kojoj danas djeluje Hrvatsko narodno kazalište. Miletić izvodi stare hrvatske pisce (Držića i Palmotića), dramatičare 19. stoljeća, promiče i moderniste (Iva Vojnovića, Milutina Cihlara Nehajeva, Srđana Tucića), a evropeizaciju scenske slike svoga vremena postiže novim inscenacijama Shakespearea, Goldonija, Molierea, ruskih klasika, Ibsena, Hauptmanna i drugih modernih dramatičara. Predstavnici nove glumačke generacije unosili su u svoje interpretacije duh scenskog realizma, a 1896. utemeljena je Hrvatska dramatska škola, koja je postala osnovom svih kasnijih glumačko-obrazovnih institucija.

Nakon Miletićeva povlačenja, uvjetovanoga financijskim nedaćama i nesuglasicama s birokratskom administracijom, dolazi do ukinuća Opere, a Drama doživljava svoj procvat zahvaljujući agilnosti ravnatelja Josipa Bacha i kasnijim redateljskim inovacijama Ive Raića. Prikazuju se djela suvremenih domaćih dramatičara: Vojnovića, Ogrizovića, Galovića, Begovića, Kosora, kao i gotovo svih evropskih autora moderne. Razdoblje druge polovice 19. stoljeća obilježeno je i nastojanjima za stabilizacijom kazališnih prilika izvan Zagreba. Kazališne zgrade dobivaju Dubrovnik (1864), Split (1859), Rijeka (1805), Varaždin (1873), a u Osijeku je 1907. utemeljeno drugo profesionalno kazalište u Hrvatskoj.

Godine 1922, premijerom "Golgote", počinje niz Krležinih praizvedbi, a Branko Gavella afirmira se kao jedan od najznačajnijih redatelja. Miroslav Krleža (1893-1981) postaje središnja književna, a djelomice i kazališna ličnost, i tu će poziciju zadržati sve do svoje smrti. Počeo je sa simbolističkim dramama, eksperimentirao s poetikom ekspresionizma, da bi u dramskom ciklusu o Glembajevima ("Gospoda Glembajevi", "U agoniji" i "Leda") ispisao najbolje stranice ibsenovskog realizma u ovom dijelu Evrope. Težeći uvijek za tim da svoje vrijeme izrazi u čitavoj njegovoj kompleksnosti i da njegova riječ bude poetski izraz nemira i traženje epohe, nerijetko je dolazio u sukobe sa svojom okolinom. Njegova sabrana djela izašla su 1985. godine, u 50 svezaka.

Osim Krleže, dramski repertoar obogaćuje se izvedbama ostalih suvremenika: T. Strozzija, M. Feldmana, K. Mesarića, J. Kulundžića, G. Senečića, M. Matkovića, R. Marinkovića i A. Cesarca. U tom periodu niz inozemnih družina i pojedinaca gostuje u Zagrebu, te dolazi do vidljivih utjecaja i to izravnih dodira s Moskovskih hudožestvenim teatrom (na čelu sa Stanislavskim), pariškom "Opera-Comique" i "Comedie-Francaise", milanskom Scalom i bečkim Burgtheatrom.

Početak suvremenog razdoblja hrvatskog glumišta obilježen je u svibnju 1945. godine stvaranjem nove Jugoslavije. Osnovano je niz novih profesionalnih kazališta. Utemeljena je Akademija za kazališnu umjetnost (1950) - prva visokoškolska ustanova za odgoj glumaca i redatelja. Početkom pedesetih godina osniva se Zagrebačko dramsko kazalište (1953), danas DK "Gavella". Time je i službeno omogućen pluralizam kazališne kulture koji će biti vidljiv u repertoarnim izborima, scenskoj slici i organizacijskim oblicima. Bitnu ulogu u razvitku hrvatske scenske kulture imale su i Dubrovačke ljetne igre (1950) kao mjesto novih scenskih istraživanja i repertoarnih valoriziranja, posebice starije hrvatske drame.

Poslije rata izvode se djela slijedećih autora: M. Božića, I. Dončevića, M. Feldmana, D. Gervaisa, J. Horvata, S. Kolara, D. Roksandića, P. Budaka, R. Marinkovića, M. Matkovića, F. Hadžića, a M. Krleža doživljava nove interpretacije, scenske valorizacije i praizvedbe.
Javljaju se pisci najraznovrsnijih tematskih opredjeljenja i smionih žanrovsko-dramatruških obilježja: I. Bakmaz, I. Brešan, N. Fabrio, I. Ivanac, D. Ivanišević, J. Kaštelan, V. Kljaković, J. Kulundžić, I. Kušan, I. Raos, I. Supek, A. Šoljan, S. Šnajder...