Vrijedi odmah na početku reći kako je hrvatsko kazalište u teškoj godini ipak ostvarilo zanimljive rezultate i izvelo niz vrlo kvalitetnih predstava. Brojni promašaji uvijek prate scensku umjetnost. Ohrabruje, međutim, pojava nekoliko novih redateljskih i glumačkih imena, mladih ljudi koji jamče još bolju i vitalniju budućnost glumištu, koje prave teškoće tek očekuju. Važna je i vrlo pozitivna činjenica postojanje relevantnih kazališnih projekata i izvan zagrebačkog centra u mjestima poput Osijeka, Varaždina, Pule, Splita i Rijeke te rast broja neovisnih grupa, koje će možda od strane države i svojih gradova uskoro biti i financijski bolje stimulirane.
Hrvatsko je kazalište i u 1998, unatoč teškima i umjetnosti nesklonim financijskim uvjetima, nastavilo aktivno djelovati, stalno opterećeno nedostatnim dotokom materijalnih sredstava, ali i uporno i tvrdoglavo u svojoj namjeri da scenski život ne osiromaši. Otprilike tridesetak aktivnih profesionalnih kazališta i kazališnih grupa premijerno je izvelo - kako se može vidjeti na web stranicama Hrvatsko kazalište/repertoari - gotovo stotinu dramskih i lutkarskih izvedaba, nekih četrnaest opernih i operetnih naslova te oko sedam baletnih i plesnih premijera. Razmišljajući o repertoarima hrvatskih kazališta očito je da su i oni i ove godine osmišljavani po načelu red klasika, red domaće klasike, red recentnih svjetskih hitova (kojih je i najmanje) i konačno novi domaći tekst koji čini gotovo polovicu premijernih dramskih naslova u prošloj godini. Riječ je, naravno, o formuli koju je teško izbjeći u repertoarnom kazalištu, a koja ne daje uvijek najbolje rezultate, pogotovo kad se ne radi sustavno.

Najigraniji strani autor u Hrvatskoj po tradiciji je Shakespeare s nekoliko najpopularnijih naslova, a od klasika su igrani i Čehov, Goldoni, Sofoklo, Arthur Miller, Moliere, Brecht, Turgenjev, Williams, Wilde i drugi. U protekloj godini na hrvatskim scenama, moglo bi se reći, nije bilo dovoljno dramskih uradaka recentnih svjetskih autora što je problem koji se ponavlja iz godine u godinu. S rijetkim izuzecima novi strani tekstovi na domaćim scenama nisu česti, a jedan od takvih izuzetaka u 1998. bio je Marberov “Closer” koji se u Zagrebu premijerno pojavio pet mjeseci prije broadwayske premijere. Igrani su i tekstovi Alana Ayckbournea, Sama Sheparda, Bernard-Marie Koltesa, Caryl Churchill, Jacoba Arjounia i Yasmine Reza, pa bi se moglo zaključiti kako prevladava dramaturgija s engleskog govornog područja, ali kako ipak postoji uvid i u autore s drugih jezičnih područja.
Od hrvatskih je autora najzastupljeniji Miroslav Krleža, domaći klasik koji je i najigraniji autor u prošloj godini u Hrvatskoj, a igrani su i Marin Držić i Ranko Marinković. Zanimljivo je da je premijerno izveden i znatan broj djela mladih autora i da upravo drame suvremenih hrvatskih autora, posebno onih mlađe generacije, čine najveći i često najgledaniji dio repertoara. Takva tendencija, iako uobičajena u svjetskim kazalištima, nova je na hrvatskim scenama i vrlo ohrabrujuća, jer je rezultat višegodišnjeg truda oko domaće drame. Rezultati su još uvijek daleko od idealnih, ali se stvorila pozitivna atmosfera, mladi opet pišu drame, a publika ih želi gledati, što je dobar preduvjet za još uspješniji razvoj domaće dramaturgije, ali i kazališta. Autori igrani ove godine - a gotovo svi su ispod četrdesete - koje vrijedi spomenuti su Filip Šovagović (Cigla), Miro Gavran (Veseli četverokut), Lukas Nola (Horda), Dubravko Mihanović (Bijelo), Lada Kaštelan (Posljednja karika), Ivana Bakarić, Mislav Brumec, Pavo Marinković, Borivoj Radaković, Nenad Stazić i jedini nešto stariji Ivo Brešan (Utvare i Nihilist iz Velike mlake).

Možda je temeljni problem hrvatskoga glumišta njegova organizacija koja je temeljena na četiri nacionalne kuće (Hrvatska narodna kazališta) u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku koje imaju operu, dramu i balet i veliki broj zaposlenih (zagrebački HNK ima ih čak 500), pa i izvlače najviše državnih sredstava. Hrvatski model kazališne organizacije vapi za radikalnim preustrojem, koji mora krenuti s političkoga vrha, ali je malo vjerojatno da će se netko uskoro usuditi ući u takav zahvat.

Među najznačajnijim grupama sigurno je Teatar Exit, koji zbog financijskih problema i borbe za dobivanje vlastitog prostora cijelu prošlu godinu i nije imao premijere. Nakon što je konačno od grada Zagreba uspio dobiti prostor bivšeg kina vrlo je aktivno sudjelovao u kulturnom životu Hrvatske, a već početkom 1999. došlo je i do nove premijere ovoga zanimljivoga kazališta – “Mr. Single”.

Izuzetak u ovom slučaju je zagrebačko Kazalište Mala scena, čiju publiku čine uglavnom djeca, a koje već godinama ima kontinuiran i promišljen repertoar i većinu svojih sredstava osigurava samo iz prihoda od ulaznica i sponzorskih sredstava, dok od grada, unatoč velikom broju premijera, dobiva vrlo skromna sredstva. Ovo je kazalište od prošle godine pokrenulo i bijenalni međunarodni festival kazališta za djecu - Mliječni zub, čiji je ravnatelj glumac i umjetnički ravnatelj Kazališta Mala scena (a ujedno i predsjednik hrvatskoga centra ASSITEJ-a) Ivica Šimić, koji je u Zagreb u iznimno jakoj selekciji doveo desetak najboljih europskih predstava dječjih kazališta i brojne goste pa se na samom svom početku ovaj festival nametnuo kao relevantna scenska činjenica i u međunarodnim okvirima.

U neovisnoj je produkciji nastala i jedna od najboljih hrvatskih predstava u prošloj godini, monodrama Vilija Matule “Münchhausen”, u kojem sam glumac na potpuno ogoljenoj sceni priča pustolovine velikoga i svjetski poznatoga baruna lašca, dovodeći glumačku umjetnost do samoga savršenstva. Riječ je - unatoč tomu što se radi o verbalnom projektu - o izvedbi s kojom se Hrvatska može relevantno predstaviti i u svijetu.

Kad smo već kod predstavljanja hrvatskoga kazališta u svijetu, onda se mora spomenuti i iznimno uspješno gostovanje Zagrebačkoga kazališta mladih na Kazališnom festivalu u Bogoti (Kolumbija), u ožujku 1998. gdje su u šest izvedaba prikazane Čehovljeve “Tri sestre” u režiji Paola Magellija. Isti je redatelj kreator i najbolje prošlogodišnje predstave koja je po odluci žirija osvojila najveće strukovno priznanje, Nagradu hrvatskoga glumišta za najbolju predstavu u cjelini i režiju. Riječ je o “Mjesec dana na selu” Turgenjeva u produkciji Dramskog kazališta Gavella iz Zagreba, koja je zaista vrhunsko scensko ostvarenje, promišljeno i glumački briljantno.

Njezin glavni konkurent u utrci za veliku nagradu bila je predstava “Usporavanja” zagrebačkoga Teatra ITD koju su osmislili dramaturginja Nataša Rajković i režiser Bobo Jelčić. Predstava je istraživanje u jednoj vrsti kazališta koje izbjegava scensku laž i nastoji tragati za iskrenošću i pokusima dolaziti do dramskog teksta, a ne polaziti od teksta kao predloška. Ova potraga s puno improvizacijskih elemenata nastavak je rada mladoga redatelja Bobe Jelčića na drukčijem tipu teatra od onoga koji prevladava na hrvatskim scenama, pa donosi duh svježine u kazalište koje sve češće odbacuje traganje služeći se provjerenim, ali često potrošenim modelima.

Na dodjeli nagrada hrvatskoga glumišta pozornost je izazvao i redatelj Ozren Prohić svojom predstavom “Dum Marinovi sni” u produkciji Dubrovačkog ljetnog festivala, koja je podijelila i publiku i kritiku, a zapravo je pokušaj radikalnog preispitivanja djela najvećeg i najpoznatijeg hrvatskog dramskog pisca, renesansnog majstora Marina Držića. Ovaj kolaž i dramaturška kompilacija Držićevih drama ima zanimljivih mjesta i nedostataka, ali je uspio u namjeri da s druge strane, služeći se u duhu postmoderne brojnim citatima, priđe klasiku hrvatske komedije.

Izdvajajući najzanimljivije hrvatske premijere u prošloj godini, sigurno treba spomenuti i “Ciglu”, kojom se poznati glumac Filip Šovagović predstavlja kao dramski pisac, a u produkciji splitskoga HNK. Na sceni zapuštenoga bivšega hotela u Splitu ovaj komad u režiji Paola Magellija prvi je izravan obračun hrvatskoga kazališta s bremenitom stvarnošću vlastite zemlje, ratnim i poslijeratnim traumama, svojevrsna je pljuska u lice svakom zabavljačkom i eskapističkom kazalištu, inače pažljivo njegovanom na nacionalnim scenama. Svakako, ovo je ako ne i najbolji, sigurno najhrabriji događaj u našem glumištu u 1998. godini.

Hrvatska ima dva velika (ljetna) kazališna festivala i niz manjih. Ljetni su festivali u Dubrovniku i Splitu poznati i u svijetu, doduše posljednjih godina više zbog privlačnih otvorenih prostora u kojima se izvode nego zbog svjetski relevantnih kazališnih izvedaba. Međutim, doživljaj “Aide” i “Nabucca” na splitskom Peristilu (kad se ne dogode propusti s gostujućim pjevačima) ili “Hamleta” na dubrovačkoj tvrđavi Lovrijenac sigurno spadaju u vrijedna kazališna događanja koja mogu biti zanimljivima i izvanhrvatskoj publici. U prošloj su godini ovi festivali nastavili sa svojim djelovanjem ne ostavljajući iza sebe nezaboravna ostvarenja, ali prikladno popunjavajući ljetnu turističku ponudu. “Seviljski brijač” na Splitskom ljetu bio je događaj koji je obilježio ljeto, a značajna je bila i zagrebačka predstava kazališne družine Histrioni “Tajna krvavoga mosta”, spektakl u dvije večeri za koje se tražila karta više. U estetskom smislu histrionska predstava nije donijela ništa novo, ali je, u ljeti inače kulturno zapuštenoj hrvatskoj metropoli, bila događaj o kojem se pričalo i na koji se rado išlo. A kazalište postoji ionako zbog publike, a ne zbog kritike!

Od ostalih hrvatskih festivala i protekle je godine najvažniji bio Eurokaz, međunarodni festival novoga kazališta koji je festival iz off-a i koji ide protiv mainstreama hrvatskih kazališta, ali koji pod vodstvom Gordane Vnuk posljednjih godina prolazi kroz krizu. Za razliku od onoga iz 1997. koji je izazvao mnogo polemika o pornografiji u kazalištu, ovaj je Eurokaz predstavio izbor iz tradicionalnoga azijskog kazališta, uz dodatak nekoliko grupa koje dolaze iz potpuno drugoga estetskoga svijeta i nemaju doticaja s azijskom tradicijom.

“Marulićevi dani” najveći je hrvatski festival koji se temelji na predstavama nastalim po hrvatskom tekstu. Kako je u hrvatskom dramskom tekstu najčešće riječ o stvarima koje slabo komuniciraju sa brutalnom stvarnošću tranzicije koju upravo živimo i ovaj festival nije ponudio ništa novo i neobično. Međunarodni Festival malih scena u Rijeci projekt je skromnih financijskih mogućnosti, ali je njegov izbornik Dalibor Foretić festival pametnim promišljanjem i vrsnim izborom uspio učiniti relevantnom scenskom činjenicom koja osim najboljih hrvatskih malih scenskih formi uvijek prikaže i nekoliko zanimljivih ostvarenja, najčešće iz susjednih država. Od 1999. festival ima novog izbornika, koji potpisuje i ove retke, pa će imati i neke novosti, koje bi ga mogle učiniti još zanimljivijim.

Ukratko, slika stanja u hrvatskom glumištu u 1998. nije bila idealna, ali je možda i bolja nego što bi u ovakvim uvjetima države u tranziciji mogla i biti. Hrvatsko je kazalište živo, aktivno, s kvalitetnim glumcima i kakvom-takvom materijalnom bazom, a u protekloj godini stvorilo je nekoliko predstava koje su estetski relevantne i na svjetskoj razini. A to su ipak činjenice koje ostavljaju dovoljno prostora optimizmu u razmišljanjima o budućnosti hrvatskoga glumišta!