Politika je u poslijeratnom hrvatskom dramskom stvaralaštvu bila osnovna tema, jedna od središnjih perspektiva što je određivala dramska zbivanja, motrište i smjer kojim su se kretali dramski likovi. Ako prihvatimo Melchingerovu definiciju da se konkretno ishodište teme u povijesti političkoga kazališta gotovo bez iznimke tražilo i nalazilo u aktualnosti, te stoga takvo »kazalište nastoji napadati, miješati se i upletati se«, noviju hrvatsku povijest moguće je pročitati i pomoću dramskih tekstova nastalih od sredine 50-ih do 80-ih godina. U tim su se djelima dramski sklopovi događaja izvodili iz političkoga koda, »oni koji prave povijest i oni s kojima se povijest pravi« bili su protagonisti zbivanja, snažni su dramski naboji nastajali iz realnih političkih ogorčenja dramskih pisaca, a središnja je tema problematizirala sukob pojedinca i političkog sustava.

Prepoznatljivo je to već u dramskim tekstovima Ranka Marinkovića, Marijana Matkovića i Miroslava Krleže iz kasnih 50-ih i ranih 60-ih godina. Ti su pisci razvili mehanizme suprotstavljanja ideologiji otkrićem i artikulacijom subverzivnih ideja što problematiziraju mjesto pojedinca u društvu te iz pozicije subjekta relativiziraju određujuće norme društvenoga sustava. Njihove su drame najavile znakove različitosti i nove opsesivne motive hrvatskih poslijeratnih dramskih rukopisa koji će ostati dominantni do kraja 80-ih godina.

“Odmor za umorne” jahače Ivice Ivanca, “Kralj Gordogan” Radovana Ivšića, “Dioklecijanova palača” Antuna Šoljana, “Čujete li svinje kako rokću u ljetnikovcu naših gospara” Nedjeljka Fabria, “Svrha od slobode” Ivana Kušana, Mora Tomislava Bakarića, “Gospodar sjena” Dubravka Jelačića Bužimskog, “Sokol ga nije volio” Fabijana Šovagovića, uspjele groteskne parafraze tekstova iz klasične svjetske dramaturgije Ive Brešana “Hamlet u selu Mrduša Donja”, “Nečastivi na Filozofskom fakultetu” ili “Anera”, atraktivno dramsko propitivanje žalosne sudbine homo politicusa Ivana Bakmaza u “Jahačima apokalipse”, “Šimunu Cirencu”, “Kupidu”, “Ispitu iz hrvatske književnosti” i “Vjerodostojnim događajima s psima”, smjeli dramski koncepti Slobodana Šnajdera gdje se isprepliću mitski, snoviti, nadrealni i stvarni prostori kao u “Kamovu smrtopisu”, “Držićevu snu”, “Hrvatskom Faustu”, “Dumanskim tišinama” ili “Zmijinom svlaku” komične parafraze u dramama “Novela od stranca”, “Glumijada” ili “Domagojada” Tahira Mujičića, Borisa Senkera i Nine Škrabe opiru se usmjerenom pogledu vlasti koji je imenovao dopušteno mjesto igre i ocrtao mu granice. Na prijelazu, između dramatičara koji su se u svojim tekstovima direktno odredili prema društvenoj zbilji i onih koji su izravno, u doba realnih katastrofa, odbacili dramsko problematiziranje političke stvarnosti Miro Gavran piše drame u kojima Anton Pavlovič Čehov, Lav Nikolajevič Tolstoj, Marija Terezija, Antigona, Moliere i Louise XIV postaju likovi iz naše suvremenosti. Drame Ljubavi Georgea Washingtona, Kreontova Antigona, Noć bogova ili Čehov je Tolstoju rekao zbogom, pisane s ironijskim odmakom slobodno interpretiraju književne i druge mitove te se koristeći klasičnim dramskim postupkom u oblikovanju radnje samo načinom na koji predstavlja temu i izokreću mjesto junaka razlikuju od svojih prethodnika.

No, krajem 80-ih godina, pojavom nove generacije dramskih pisaca, nestajalo je kolektivne političke opsesije, te je uklanjanjem prepoznatljivih ideoloških orijentira otvoren prostor za ispisivanje novih motiva, simbola, tekstovnih struktura, značenja, proturječja i mitova. I unatoč ili možda upravo zbog objektivnih povijesnih prilika koje su upućivale na značajne društvene promjene i prijelome što prate kaotičnost predratnih i ratnih godina mladi dramski autori nastojali su svojim, nerijetko prvim, dramskim rukopisima ispisati izravno bijeg od suvremenih ideologija ignorirajući sve što bi se moglo dovesti u bilo kakvu vezu s poviješću ili politikom. U dramskim tekstovima hrvatskih mladih dramskih pisaca koji su svoje drame od godine 1988. započeli objavljivati u časopisu Novi Prolog i Dramskoj biblioteci Teatra ITD izostaju ideološke vertikale, dramske agresije, dijaloške optužnice, polemički tonovi, zakonitosti političkoga teatra i prostor koji je desetljećima u hrvatskoj drami bio namijenjen za oslikavanje lica neprijatelja. Ti su pisci aktivirali različitost poništavajući sve prijašnje dramske paradigme i stvarajući zamjene ili supstitute za stvarnost.

Odbijajući izravan komentar zbilje ili polemičke dramske odgovore na društvene situacije, izmičući autoritativnim monolozima ili dijalozima s vladajućim diskursima Lada Kaštelan, Milica Lukšić, Pavo Marinković, Asja Srnec Todorović i Ivan Vidić odbijaju linearne konstrukcije, uzročno-posljedične rečenice, konvencionalno tretiranje prostora i vremena, koherentnost i konzistentnost karaktera... Sve to upućuje na slične strukturalne karakteristike dramskih djela pisanih u vremenu koje je predosjetilo, a onda i oživjelo slom ideoloških sustava te rasulo velikih iskaza, vremena u kojem se najava kataklizmi i ratnih katastrofa posredno upisala u rukopise dramskih autora, ponajčešće bez njihova izbora.

U “Mrtvoj svadbi” Asje Srnec Todorović mrtvi su likovi neproturječni sudionici zbivanja kao i živi. I dok se u ormaru odmara mrtva majka, Mladoženja prosi njezinu kćer i čeka zimu kada će se djevojka utopiti u rijeci i smjestiti u preostali dio ormara. U jesen umire majka, u zimi se ubija kćer. »Boli li ta smrt?« pitat će kćer majku na stranicama “Mrtve svadbe”. Život u smrti i nakon nje izjednačava se s onim što je bilo prije, iste žudnje, strahovi, nade... ista nemogućnost da se ostvari jedinstvo. Glavni junak drame “Opasno muklo” Asje Srnec Todorović zaključuje kako smrt nije ništa drugo nego samo drugačiji razmještaj tijela u krajoliku. On u bolesničkoj sobi, slijep, odbija svaku vezu sa stvarnim svijetom te komunicira isključivo s liječnikom koji pokušava rekonstruirati njegov život fragmentima razasutih zvukova i slika. Pomoću prošlosti koju prevodi u sadašnjost junak drame “Opasno muklo” se održava na životu. U “Uzmaku” i “Zamku” - posljednjoj drami Asje Srnec Todorović, provlače se isti motivi kao i u prijašnjim dramama, ponavljaju se iste slike djevojčice koja pada u rijeku, zatočenog djeteta, hladne i prljave kiše, mraka..., odnosno represivnog svijeta u kojem pojedinac uzalud traga za svojim mjestom.

Drama “Netko drugi” Ivana Vidića posvećena je odsutnom, Bratu. Svakoga se nedjeljnog jutra okupljaju članovi obitelji u istom vrtu, u isto vrijeme i na isti način kako bi ponovili iste rituale: popili čaj, popričali, prisjetili se prošlosti, posvađali se oko nje i rekli »doviđenja« do sljedećeg susreta. Jedina osoba koja ima funkciju dramatis personae upravo je bezimeni junak, mrtvi Brat. On svoju prisutnost ostvaruje isključivo preko svoje odsutnosti iz njihova života. Kroz priču o njemu oni sumiraju svoje gubitke, uzbuđenja, žudnje, ljubavi, mržnje, uspjehe i promašaje. Likove drame “Harpa” Ivan Vidić je okružio šumom po kojoj hodaju razbojnici, i ratom koji prijeti gradu te ih je zatočio u imaginarnom dvorcu. Svatko je od njih: nespretni gospodar, zalutali pjesnik i filozof, musavi čuvar prasadi, revolucionar i propalica te prelijepa sluškinja Harpa koja odolijeva muškoj pohoti - sputan nemogućnošću da išta učini ili da se promijeni. Te iako Harpa govori o revoluciji koja će razvlastiti gospodare i vlast dati slugi koji ne može artikulirati riječi i dovršiti rečenicu, ona ne nudi sigurne odgovore ni uporište dramskim likovima. U “Groznici” Ivana Vidića tri su djevojke, zamišljajući subotnji izlazak, energiju potro- šile u prepričavanju mogućih susreta i rastanaka ne udaljavajući se iz sobe. Groznica subotnje večeri pretvorila se u imaginarno putovanje i niz prizora u kojima tri djevojke igraju različite uloge iz života kakvog bi željele voditi. One tako stvaraju neku novu stvarnost, drugačiju i mnogo zanimljiviju od one koja im pripada. U “Ospicama” generacija suočena s traumatičnom ratnom stvarnošću odrasta ne uspijevajući pobjeći pred realnošću, očajnički tragajući za izlazom. Pisane na tragovima Wedekindova “Buđenja proljeća” “Ospice” su slika nemoći izgubljenih petnaestogodišnjaka i njihovih roditelja u svijetu bez središta i moralnih olakšica.

Ne postoji povijesna nada ni u “Alkestidi” Lade Kaštelan koja Euripidovu tragediju o prividu prevodi u suvremenost. Lada Kaštelan mitski svijet označava prostorom bez uporišta u kojem ne pomažu bogovi, nego zbivanja određuju sudbinu ispred koje se, kako kaže kor, u redoslijedu vrijednosti »ne postavlja ništa jače«. U “Alkestidi”, kao i u drugim dramama mladih hrvatskih pisaca, mrtvi preuzimaju uloge živih, a živi prizivaju u pomoć mrtve čineći granicu koja dijeli život od smrti gotovo nevidljivom. “Posljednja karika” Lade Kaštelan također aktivira uspomene i u sadašnjosti pokreće zbivanja iz 1944. i 1971. godine, koja u vremenskom slijedu imaju ravnopravnu poziciju kao i ona iz aktualnog vremena. Tri žene: kćer, majka i baka susreću se na svoj 36. rođendan i svaka iz svoje perspektive prepričava osobnu nesreću proizašlu iz prokletstva povijesnih prilika. U cikličkom ponavljanju sličnih sudbina i sličnih političkih nedaća “Posljednja karika” pokazuje nemoć osobe da sačuva sebe na ovim prostorima.

Iz druge perspektive Pavo Marinković aktualizira gotovo iste probleme kao i ostali mladi dramatičari. Kao odgovor Sofoklovom “Filoktetu” Marinković piše dramu “Filip Oktet i čarobna truba” koju naziva povijesnom. U Sofoklovu strukturu drame o stečenoj i prinudnoj osamljenosti, Marinković uvodi moderni doživljaj osamljenosti kao izvornosti čovjekova nahođenja u svijetu. Kod Sofokla je osamljenost sfera junaka, kod Marinkovića je to klima jedinog životarenja »malih varalica«. Filokteta bacaju u osamljenost, Oktet je oduvijek u njoj. S ironičnim podsmjehom Marinković prati sudbinu junaka koji se naposljetku odriče svoje trube i pristaje bez straha ili žaljenja na konformizam ovog vremena. »Moj Filoktet ne živi ni u kojem vremenu te može biti i partizan i grčki junak«, kaža Marinković. “Disamenina čast” Pava Marinkovića ismijava junaštvo izmišljenog grčkog heroja Gideona. U toj se drami tragični usud »posuđen« iz grčkih tragedija prevodi pomoću ironičnih i parodičnih postupaka u komediju te se nijedan tek uspostavljeni poredak vrijednosti ne uspijeva održati. Struktura tragedije podređena je iskazu naše površne stvarnosti, a likovi prevedeni u junake ove suvremenosti poprimajući komične izglede te urušavaju i sjećanja na mitove. Pišući “Gloriettu” Pavo Marinković obara još jedan mit. Ona se čita kao revizija popularne drame “Glorija” Ranka Marinkovića. Kao i u prijašnjim primjerima, ova se drama ostvaruje pomoću krhotina sjećanja, u izmjenjivanju neodređenog prošlog i sadašnjeg vremena. U nekom »skromnom cirkusu« u ratnim godinama utočište nalaze klaun, bacač noževa i umjetnica na trapezu. Čekajući spas, nadajući se da će je netko odvesti iz cirkusa i ponuditi joj drugu, bolju stvarnost Glorija završava na maloj željezničkoj postaji gdje glave pokrivene rukama, leži na zemlji i tiho jeca.

U antropološkoj melodrami “Lov na medvjeda Tepišara” Milice Lukšić jezik starije hrvatske književnosti povezuje se s uličnim govorom i frazama posuđenim iz dnevne politike, arhetipske situacije s mitologijom urbane svakodnevnice. Na imaginarnoj Divljoj granici Milica Lukšić sukobljava lovca iz Muslanda i Rakiju koja dolazi s Divljeg istoka i prepušta ih lovu na genetski modificiranog medvjeda Tepišara. Literarna analiza naših mentaliteta iskazana novim govorom koji nastaje recikliranjem različitih jezičnih idioma iskazuje se kao komentar prijeteće stvarnosti. Ironijskim otklonom i parodijom poznatih književnih modela ostvaruje se začudna cjelina koja primjerice model ekspozicije iz vestern filmova primjenjuje na hrvatske prilike s početka 90-ih godina.

Izdvajam autore koji su svojim dramskim rukopisima odgovorili suvremenom senzibilitetu i postmodernom vremenu, no usporedno s njima dramski pisci poput Mate Matišića (drame “Cinco i Marinko”, “Bljesak zlatnog zuba”, “Anđeli Babilona”), Borivoja Radakovića (“Dobro dobšli u plavi pakao”) ili Zvonimira Zoričića (“Tatarski biftek” i “Dobitna kombinacija”) ostali su u inercijama realizma i modela pisanja svojstvenog tom načinu. U dramama Ivana Vidića, Asje Srnec Todorović, Lade Kaštelan, Pava Marinkovića i Milice Lukšić ne agiraju suprotnosti dviju osoba, nego binarne opreke kao što su smrt/život, muškarac/žena, aktivno/pasivno, prisutnost/odsutnost... Klasični se izazovi više ne razaznaju kao prijestup, nego naprosto kao posto janje. Tako se drama odčitava u inerciji životarenja, a ne u naponu herojske odluke ili izazova koji nadilazi čovjekove mogućnosti. Odabirom motiva, figura, dramskih funkcija i novoga dramskog jezika najmlađi autori označili su prijelome u dramskom rukopisu upisujući osobna iskustva u nesigurnu vremenu ondje gdje su se do tada izravno uspostavljale ili poništavale vrijednosti. Na mjestu osobe u tim je dramama postavljen jezik koji je po definiciji sama razlika i stalna nesigurnost. U »metonimijskom« svijetu jezika nijedan predmet ili osoba nikada neće moći biti potpuno prisutni, jer se u beskrajnom kretanju od označitelja do označenog očituje samo razdvajanje i diferencijalnost identiteta. Stoga je radnja jezik - dinamika jezika u nuždi govora što se izdvaja kao jedna od najznačajnijih naših drama. Ugroženi subjekt, obilježen fragmentarnošću, koji ne uspijeva doći do identiteta osjeća se odbačenim, usmjeravajući se uzaludno prema predmetu svoje želje - prema Drugome i na taj način trajno određujući svoju odsutnost u svijetu. Preko toga subjekta hrvatski dramatičari čije drame nastaju 90-ih godina aktualiziraju neke od toposa suvremene europske dramaturgije kao što su kompleks osamljenosti, najave katastrofa ili krajnjeg otuđenja. Umjesto vremena te drame imaju samo vremenitost, a prošlost, budućnost i sadašnjost simultano se ostvaruju gotovo u istom trenutku. Prostor principijelno gubi osnovno svojstvo stabilnosti i postaje pomična kategorija promjenjivosti. Čak su naznake u didaskalijama nesigurne i neodređene, opisi mjesta radnje zabilježeni su kao obrisi koji se rasplinjuju. Prostorna dimenzija drame kao njezina unutrašnja pozornica u stvari je razmak između označitelja i označenog, stalna nepodudarnost što funkcionira kao razlika. Suvremene se hrvatske drame tako ponajčešće predlažu praznim prostorima. Iako se u većini drama prepoznaju odjeci traumatične ratne stvarnosti koja im pripisuje neke specifičnosti ovog prostora i vremena, dakle lokalne oznake, te drame slijede modele promišljanja većine suvremenih književnih teorija. Najnovije hrvatske drame razvijaju se kao struja negativnoga u procesu destrukcije koja ocrtava fragmentima rastrzanih rečenica stanje osamljenosti i izgubljenosti.

Odlomci suvremenih studija i sekvenca drama s kraja 80-ih i u 90-im godinama srodne su signalizacije o stanju duha u ovom vremenu. Gubitak tradicionalnih uporišta podjednako se reflektira i na fikcionalno pisanje i na teorijsko promišljanje pisanja. To su simptomi istoga stanja u vremenu koje poetike najčešće označavaju kao postmodernizam. Riječ je o vremenu koje je predosjetilo, a onda i oživjelo slom ideoloških sustava i rasulo velikih iskaza. Najava kataklizama i katastrofa posredno se upisala u djela nekolicine mladih autora, ponajčešće bez njihova ozbora ili otpora. Riječ je o dramama koje su već u sebi nosile vijesti smrti i predočavale mrtve kao likove. U godinama kada je tisuće ljudi umiralo na ratištima smrt je bila osnovna tema dramskih rukopisa.

Mrtvi su likovi u “Mrtvoj svadbi” Asje Srnec Todorović, drama “Netko drugi” Ivana Vidića govori o odsutnom junaku, dok se “Alkestida” Lade Kaštelan vraća Heraklu iz groba. U zamjeni je redoslijeda nova hrvatska drama izbrisala granice između života i smrti, mrtvi su u njoj stvarniji od živih te je sve unaprijed opravdano i moguće. Mnogi su stanovnici Hrvatske do sredine 90-ih godina pokapali svoje mrtve i živjeli od uspomena, dnevne su novine bile ispunjene osmrtnicama, a televizijski izvještaji svjedočili su o zločinima. U takvom su ozračju pisani dramski tekstovi u kojima je središnje mjesto prepušteno gubitku, nemogućnosti da se izbjegne stvarnost ili od nje pobjegne. Mladi su dramski pisci prepoznavali opasne znakove vremena u kojem se mnogo više govorilo o smrti nego o životu te su njihova dramska djela predočavala preko odsutnih ili mrtvih likova, praznih soba, nedovršenih rečenica, fragmenata radnje, tišina, nespojivih situacija i sveopće nemoći kolektivne strahove, čežnje i nadanja.