Dramski tekstovi s ratnom tematikom u hrvatskoj suvremenoj dramaturgiji pojavili su se gotovo odmah po početku agresije na Republiku Hrvatsku. Prvi šok ratne zbilje, duboka trauma proizvedena vijestima o rušenjima, ubijanjima i stradanjima, strašne slike izbjeglica i prognanika, izazvale su u dramskih pisaca spontanu i istočasnu reakciju. Medu autorima su tako zastupljene sve generacije hrvatskih pisaca, i to od najuglednijih do dotad nepoznatih i najmlađih.

Kako je u prvo vrijeme rata zemlja bila u praktičnom nastajanju, opterećena bezbrojnim problemima, njena je kazališna produkcija bila umanjena i repertoarno prilično konfuzna. Dramski su pisci "preko noći" pisali tekstove o ratu, potreba da se umjetnički reagira na agresiju postojala je u javnosti, potreba za tim temama u publici, ali kazališta su bila u financijskim problemima, kadrovskoj reorganizaciji i repertoarnoj zbunjenosti. Većina tih drama, iz svih ovih razloga, doživjela je zato svoje izvedbe na radiju. Najveći dio njih, možda i opet iz istih razloga, i napisan je kao radio-drama. Ne treba zaboraviti i još jedan mogući razlog da se na hrvatskim kazališnim scenama izvelo jako malo drama s ratnom tematikom, i da je uopće napisano relativno malo drama koje se izravno i neposredno bave ratnim temama i ratnim događanjima. Osim već spomenutog nedostatka vremenske distance i repertoarne profiliranosti, nedvojbeno je da je usred rata svaka slika s TV ekrana, svako izvješće u večernjem dnevniku, bilo puno dramatičnije, puno strašnije i potresnije od ma kako uspješnog prepričavanja istih tih strahota jezikom drame i kazališta, pa je u vrijeme trajanja rata i pisanje ratne drame i njeno postavljanje na scenama bilo bitno prikraćeno tom činjenicom. Razumljivo je da je upravo iz tih razloga radio kao medij bio puno pogodniji i prihvatljiviji. Ne samo da je proizvodnja radio-drame puno jeftinija i jednostavnija od produkcije kazališne predstave, nego i dokumentaristički ton radio-drami može samo dodati novu kvalitetu, dok kazališnoj predstavi ,može postaviti ozbiljne dramaturške i estetske poteškoće. Tek s prestankom rata može se zato očekivati veći broj kazališnih dramskih tekstova ali i izvedenih predstava s izravnim slikama i prizorima rata. Nije lako u ovom trenutku predvidjeti kakav će tijek imati taj posebni pravac u hrvatskoj dramaturgiji, ali je već nedvojbeno da ga se može prepoznati i izdvojiti na onaj način na koji govorimo 0 »vijetnamskim temama« u američkoj drami, o »irskom pitanju« u britanskoj dramaturgiji ili o "ratnim dramama" u suvremenoj izraelskoj književnosti. Za sad je moguće kao jedino mjerilo uspostaviti temu Domovinskog rata kao zajednički imenitelj tek nastajućeg zavjeta suvremene hrvatske drame, iako već postoje jasne naznake da će i u toj skupini doći do čistih razdioba prema složenijim i suptilnijim kriterijima.

1. U prvu skupinu spadaju tekstovi koji izravno i neposredno pišu o ratu i ratnim događanjima, bilo da je riječ o događajima na crti bojišnice ili pak u gradskim skloništima.
2. Druga skupina tretira probleme "povratka ratnika", žrtava ratnih nasilja, zatim izbjeglica i prognanika, raseljenih osoba i emigranata, i u njoj se rat, dakle, javlja posredno. Ti tekstovi bave se posljedicama ratnih događanja, a ne izravno ratom kao njihovim uzrokom.
3. Treća skupina parodira ili na groteskno-komičan način uzima rat kao povod i poticaj za neku u biti neratnu komičnu priču, ili pak parodira konkretne osobe iz političkog establishmenta koje su uključene u rat kao pokretači agresije ili njezini pomagatelji.
4. Četvrta skupina bavi se socijalnim promjenama prouzročenim ratom, kriminalom, ratnim profiterstvom ili promjenama društvene slike hrvatskih gradova, gdje je rat i opet samo posredno povod za priču.
5. Peta skupina samo uvjetno bi se mogla razmatrati u proučavanju pojave hrvatske ratne drame. Riječ je o nekoliko tekstova u kojima se prepoznaje ratno ozračje i ratna frustracija, ali izdaleka i sasvim stilizirano, često skriveno u neku mitološku temu, u suvremenu repliku na klasičnu književnost ili u simboličko-metaforičko prisjećanje na rat i ratna pitanja.

Medu autorima hrvatskih ratnih drama ima vrlo uglednih hrvatskih dramskih pisaca, ali i dosad sasvim nepoznatih, a zastupljene su sve generacije pisaca od najstarije do najmlađe.

"Doviđenja u Nuštru" Gorana Tribusona je tekst koji se događa na crtama bojišnice. Dva Hrvata, jedan koji već godinama živi u Nizozemskoj i sada radi kao ratni novinar, i drugi, mladi, rođen kao dijete hrvatskih iseljenika u Njemačkoj, susreću se na prvoj crti bojišnice i među njima nastaje čudno prijateljstvo kroz prepoznavanje i ponovno otkrivanje i vlastitih nacionalnih korijena i posebnosti, i kroz spoznavanje smisla borbe i potrebe otpora agresiji. "Napad na vojarnu" Zvonimira Majdaka, prikazuje tjeskobnost zagrebačkih skloništa u vrijeme bombardiranja Zagreba, šok urbane obitelji koja iz običnog svakodnevlja naglo bez svoje volje mora prijeći u sasvim izvanredne i nenormalne uvjete života koje je donio rat. U oba je slučaja riječ o hrvatskim uglednim proznim piscima srednje generacije, pa se u njima osjeća stanovita intelektualna superiornost i emocionalna primirenost u pristupu temi, te dosta visok stupanj racionaliziranja problema. Starijoj generaciji pisaca pripada i radio-dramski tekst "Una longa nox dormienda" Roberta Tomovića koji usporedo prati sudbinu dječaka koji od gradskoj djeteta pod brižnim okom majke, postaje dragovoljac Domovinskog rata i koji gine kao branitelj Zagreba, i sudbinu jednog pisca u skloništu koji upoznavši tog mladića proživljava sjećanja na vlastite dječačke traume iz Drugog svjetskog rata. I ovdje je riječ o visokointelektualiziranom i mjestimice pretjerano eruditivnom pristupu temi neposrednih ratnih događanja.

Puno nekontroliranije emotivan pristup imamo u pisaca najmlađe generacije. Tako je drama Davora Spišića "Dobrodošli u rat" tipičan primjer izravnog i neposrednog kazališnog odgovora njegove generacije na izazov ratnih strahota napisana usred rata, postavljena je i igrana na srušenoj pozornici kazališta u Osijeku pod bombardiranjem, u režiji i opet sasvim mladoga redatelja kao njegova prva profesionalna režija, i sva je prožeta snažnim emocijama i iskrenim patosom.

Upadljiva je, međutim, pojava da autori najmlađe generacije rijetko izravno progovaraju o ratnim strahotama i uzimaju teme i događaje neposredno s bojišnice. Možda je tome razlog što je najveći dio njih osobno sudjelovao u ratu i prošao krvavu stvarnost bojišnice, a distanca, ni vremenska ni emotivna nije još uvijek dovoljna da bi se većina njih odvažila na "dokumentaristički" ili čak ispovjedni pristup ratnim temama.

Među najuspjelije primjere dramskih tekstova druge skupine, one u kojoj se rat posredno doživljava kroz psihološke i socijalne posljedice koje je izazvao, možemo ubrojati "Smrtonosni povratak" Zvonimira Majdaka radio-dramu o stadalniku rata kojemu je agresija odnijela sve dom, obitelj i na kraju vlastiti identitet, ideale, ljubav i razloge postojanja.

Traumu "povratka ratnika", njihove neprilagodljivosti životu u miru i konflikta s društvom koje se promijenilo dok su oni bili na bojišnici, otvara pisac mlade generacije Josip Vela u tekstu "Medeja 1995." Kod većine autora njegove generacije gotovo tipičan je odmak od konkretne stvarnosti i uklon ka metafori i simbolici, pa se u drami "Groznica" Ivana Vidića, vrlo uspješnog mladog pisca i scenarista (koji je, kao i Vela, osobno neposredno sudjelovao u ratu kao vojnik hrvatske vojske), središnji prizor rata javlja tek kao halucinantna maštarija tri izgubljene mlade djevojke. Iz iste generacije potječe i do sad najuspjeliji (po broju kazališnih i radio izvedbi, kao i po broju nagrada i kritikama) dramski tekst "Posljednja karika" u kojemu je autorica Lada Kaštelan pokazala emocionalni kolaps jedne urbane intelektualke potaknut ratom, unutar fantazmagorično postavljene intimne obiteljske drame, gdje su tri generacije žena (baka, majka i kćerka) doživjele vlastite životne drame u tri prijelomna trenutka hrvatske povijesti.

Problem silovanja kao posebne strahote rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tu posebnu i planski provedenu metodu etničkog čišćenja s uračunatim psihičkim i društvenim posljedicama po žrtve, obradio je, pišući također o ratu u Bosni, izuzetno igrani hrvatski dramski pisac srednje generacije Slobodan Šnajder u drami "Vilin Svlak".

U trećoj skupini posebno mjesto zauzimaju sarkastična viđenja konkretnih političkih osoba, u prvome redu europskih posrednika i takozvanih "mirovnih pregovarača" izašla iz pera najuglednijih hrvatskih pisaca starije generacije. Riječ je o vrlo afirmiranim dramskim autorima izrazito intelektualne europske usmjerenosti iz kojih u ovom slučaju progovara razočaranje u ideale liberalne građanske Europe zbog čijeg su zagovaranja svi oni u komunističkom sustavu bili u sukobu s vladajućim režimom. Ironičnim odnosom prema političarima koji planiraju i vode rat do političke parodije kreće se drama Tomislava Bakarića "Whisky za njegovu ekselenciju", dok je tekst Ivana Kušana "Tko je Sveti Stefan" politička burleska na tragu "Ćelave pjevačice" s europskim mirovnim posrednicima u glavnim ulogama.

Na komičan način, posredno o ratu, točnije o ratnim posljedicama, Miro Gavran u drami "Deložacija" govori o tipičnom urbanom ratnom problemu nastalom ulaskom izbjeglica i prognanika u gradske stanove koje su napustili srpski oficiri početkom rata.

Ovdje smo se zadržali samo na najuspjelijim dramskim tekstovima, najuglednijim autorima i najtipičnijim pojavama. Svakako će s prestankom rata biti otvorene sasvim nove mogućnosti i novi pravci u onomu što nazivamo hrvatskom ratnom dramom.