Jasen Boko

-HRVATSKI DRAMSKI PISCI –
NAJBOLJE U DOMAĆEM GLUMIŠTU

U posljednje dvije godine, dakle od kraja 2003. do kraja 2005., nekoliko je događaja bitno utjecalo na hrvatsko kazalište i moglo bi imati važne posljedice po njegov daljnji razvoj. I dalje je Zakon o kazalištima, koji bi trebao unijeti živost i fluktuaciju umjetnika na domaće scene još uvijek organizacijski okoštale u zastarjelom modelu, temeljni problem oko kojega se lome koplja. Hrvatsko je kazalište organizacijski ostalo posljednji bastion socijalističke zaštite radnih mjesta u tranzicijskoj zemlji u kojoj divlja surovi kapitalizam. Zakon i opet nije dobio konačan oblik niti je stupio na snagu jer dramski umjetnici sada doživotno zaposleni u kazalištima nisu spremni prihvatiti model u kojem bi ugovore sklapali samo na godinu ili dvije. Drugi je problem što Zakon predviđa tijela kontrole u kazalištima, Upravna vijeća koja bi postavljali vlasnici, a vlasnici su hrvatskih kazališta gradovi, odnosno političke stranke koje njima trenutno vladaju, što nudi mogućnost političke manipulacije kazalištima. Činjenica da je prijedlog Zakona ponudio opciju prema kojoj kazalištima, a tu se posebno sugeriraju ona s nacionalnim predznakom, upravljaju Upravna vijeća, nikome se nije svidjela.
I dok se Hrvatska kazališta ni petnaest godina nakon pada komunizma nisu riješila političkog balasta, puno je ozbiljnija prijetnja došla sa sasvim druge strane. Sveopća estradizacija društva, mediji koji diktiraju površne potrošačke trendove i izmišljaju nove zvijezde čija je jedina zasluga da su recimo izdržali dva mjeseca u fenomenu nazvanom Big Brother ne radeći baš ništa, prodrli su i u kazalište. Tako je događaj koji je skrenuo najviše pažnje i medija i kazališnih ljudi te podigao najveću prašinu bio kazališni debi najveće zvijezde hrvatske lakoglazbene estrade, pjevačice Severine Vučković u nacionalnoj kući – Hrvatskom narodnom kazalištu u Rijeci i to u naslovnoj ulozi u predstavi Karolina Riječka. Kako se Severini, pjevačici bez glumačkog obrazovanja, svidjelo biti na sceni, to i nije bio njezini jedini nastup, a najavljena je i kao buduća zvijezda u jednoj od najznačajnijih uloga hrvatskoga dramskoga repertoara koja je obilježila karijere najvećih glumica ovog prostora u posljednjih pola stoljeća – bit će Barunica Castelli u Krležinoj drami Gospoda Glembajevi i opet na sceni riječkoga HNK. Kako je cijela priča skrenula pozornost medija, jer je pjevačica zvijezda čije su privatne porno snimke uznemirile ne samo Hrvatsku, interes javnosti i publike je izniman pa se estrada nameće kao potpuno krivi model povratka publike u kazalište.
Jer, a to je najozbiljniji problem hrvatskih kazališta u ovom razdoblju, 2005. u odnosu na prethodnu sezonu pokazala je smanjenje publike u kazalištima za gotovo 10%. Ovaj podatak o nešto manje od milijun i pol gledatelja u hrvatskim kazalištima još je ozbiljniji jer dolazi nakon nekoliko uzastopnih godina rasta interesa za kazalište. Sumnjam da će Zakon o kazalištima i estradne pojave na hrvatskim scenama donijeti spas domaćem kazalištu čiji je problem ipak nešto drugačije prirode.
Naime, repertoari hrvatskih kazališta slabo korespondiraju s bolnom stvarnošću tranzicijske zemlje koja se paralelno pokušava nositi s još uvijek živim traumama Domovinskog rata i s prodorom globalnog kapitala kojem je Hrvatska rasprodana, a koji nema nikakve socijalne svijesti, jedini mu je interes profit. Postraumatski sindromi bivših branitelja koji rezultiraju brojnim aktima nasilja i tisuće ljudi bačenih na ulicu u preustrojenim, nekad društvenim a danas privatiziranim tvrtkama, bolni su problem koji se na scenama rijetko vidi. Kao eskapistička aktivnost kazalište više nije omiljeno, kompletni televizijski programi privatnih televizija posvećeni su upravo tome – bijegu od realnosti.
No, repertoarno gledano, situacija se ipak popravlja, više od polovice premijerno izvedenih tekstova u 29 profesionalnih kazališta za odrasle i 13 namijenjenih dječjoj publici domaći su tekstovi, a potkraj razdoblja vidljivo je da su ti tekstovi i sve izravnije stvarnosno angažirani. Termin domaći tekstovi koristim umjesto drame, jer je bitno naglasiti da nije uvijek riječ o ekskluzivno dramskim predlošcima. Gotovo polovica domaćih tekstova igranih na hrvatskim scenama nastali su iz raznih adaptacija ili dramatizacija proznog predloška i iz samog procesa rada na predstavi, iz improvizacije i igre.
Hrvatska je ostala jedna od rijetkih zemalja u svijetu u kojima nacionalna kazališta (čak četiri nose naziv Hrvatsko narodno kazalište, osim matičnoga u Zagrebu, nalaze se u najvećim gradovima, Splitu, Rijeci i Osijeku) imaju jednu scenu, ali čak tri ansambla, operu, dramu i balet što bitno otežava rad. Proteklo je razdoblje donijelo i neke presedane: po prvi put je intendant matične nacionalne kuće u Zagrebu smijenjen zbog gubitaka, a na čelo glavnoga kazališta u Hrvatskoj potkraj 2005., prvi put u povijesti došla je žena: Ana Lederer. U nacionalnoj kući igralo se Gorkoga, Euripida, Ionesca, Anouilha, Čehova, Kunderu, po uzoru na Beč organizirao se skupi Operni bal, koji je izazvao negativne reakcije javnosti – uopće, kao da je sve bilo podređeno tome da se kazalište ni slučajno ne bavi aktualnim problemima.
Ostala su nacionalna kazališta ipak nešto pažnje posvetila domaćem tekstu pa je praizvedeno nekoliko novih tekstova uglavnom mlađih autora Elvisa Bošnjaka, Ivane Sajko, Filipa Šovagovića, Dore Delbianco, Arijane Čuline, a popularne su bile i adaptacije romana Renata Baretića i Ante Tomića, najpopularnijih imena domaće prozne književnosti. Ipak, najveći dio repertoara nacionalnih kuća i dalje je sastavljen od tekstova s malo dodira sa suvremenošću. Nekoliko je kazališta u ovom razdoblju dobilo nove ravnatelje i u pravilu je svaka smjena izazivala političke rasprave i ukazivala na neobičan odnos politike i kulture u Hrvatskoj.
I dok hrvatska kazališta i dalje najviše problema imaju s kvalitetnim redateljima, nova imena vrijedna pažnje gotovo da se nisu pojavila, dramski pisci, posebno oni mlađe generacije, znatno su jači segment domaćega glumišta. Nina Mitrović napisala je još jedan odličan tekst Kad se mi mrtvi pokoljemo, Filip Šovagović opet se oglasio kontroverznim Jazzom, Elvis Bošnjak s dramom Hajdemo skakati po tim oblacima otišao je i izvan hrvatskih granica, Dubravko Mihanović Žabom je ukazao na postraumatski sindrom, a i Tena Štivičić javila se novim dramama (Dvije, Fragile) igranima i u inozemstvu. Svojim novim tekstovima autori srednje generacije Lada Kaštelan (Prije sna), Ivan Vidić (Veliki bijeli zec, Octopussy)iMate Matišić (Posmrtna trilogija) definitivno su potvrdili svoje mjesto u vrhu domaće dramatike.
Hrvatska je dobila i nekoliko mjuzikl produkcija u Kazalištu Komedija ravno s Broadwaya i West Enda (Chicago, Mali dućan strave, Skidajte se do kraja, Aida...), koje su pokazale zavidan izvođački nivo, igrano je više recentnih dramskih inozemnih hitova, a u zagrebačkoj Maloj sceni produkcijom Humble Boy Hrvatska je dobila i prvo kazalište na engleskom jeziku.
Ljetni festivali i dalje su vrlo popularni, posebno oni u Dubrovniku i Splitu, svoj je konačno dobila i Rijeka, a Brijunski nacionalni park i dalje je mjesto propitivanja klasika u obiteljskoj manufakturi poznatoga glumca svjetske slave Rade Šerbedžije. Među brojnim ambijentalnim festivalskim produkcijama izdvojila se nova interpretacija klasičnog teksta hrvatske dramske književnosti Ekvinocijo Ive Vojnovića u režiji Joška Juvančića, izvedena na hridinama otočića Lokrum pred Dubrovnikom.
Osim ljetnih festivala, Zagreb i dalje ima dva velika međunarodna festivala, Eurokaz, okrenut alternativnijem kazališnom izrazu, i Festival svjetskog kazališta koji se usredotočuje na manje predstava, po mogućnosti velikih kazališnih imena. Eurokaz je, iako i dalje koncepcijski zanimljivo osmišljen, posljednjih godina izgubio na značaju koji je imao u ranijim fazama, dok Festival svjetskog kazališta, premda nužan domaćoj kazališnoj sredini kao rijedak pogled u ono što se događa u inozemstvu, tek treba pronaći vlastiti koncept i svrhu. Najzanimljiviji u umjetničkom smislu svakako je Međunarodni festival malih scena u Rijeci (selektor u ovom razdoblju bio je Hrvoje Ivan-ković) koji za puno manje novca dovodi zanimljive predstave pokušavajući se formirati oko nekog problema ili trenda u suvremenom kazalištu.
Ukupno gledano, proteklo razdoblje donijelo je malo velikih i bitnih predstava; osim nekolicine vrijednih već spomenutih dramskih tekstova, vrijedi se podsjetiti novog projekta jedne od najzanimljivijih osobnosti hrvatskoga glumišta, glumca Renea Medvešeka koji je predstavom Vrata do svojem izrazito autorskom rukopisu sad dodao i izravan društveni angažman kritikom uloge medija u društvu. Još jedan izraziti autorski rad i zanimljiva, drugačija predstava je To samo bog zna, projekt još jednog glumca Saše Anočića u privatnom Teatru Exit, koja je nastala iz samog procesa rada i improvizacije.
Kazalište za djecu i dalje je ostalo bitan scenski segment kazališnog života u Hrvatskoj, s puno dobrih predstava, međunarodnih gostovanja i uspjeha, te s više zanimljivih međunarodnih festivala.
Najbolja stvar koja se hrvatskom kazalištu dogodila u posljednje dvije godine jest činjenica da je kvalitetnog kazališta i predstava bilo i izvan Zagreba u kojem je koncentrirana financijska, politička i kulturna moć. Dobre su predstave nastajale podjednako i u Osijeku (Cyrano u režiji Zlatka Svibena), Rijeci (Filumena Marturano Jagoša Markovića i Zločin na kozjem otoku Damira Zlatara Freya), Splitu (Noć iguane Janusza Kice), Dubrovniku (Ana u tropima u režiji Georgija Para), Virovitici (Trg ratnika u režiji Dražena Ferenčine)...

Riječ je dakle bila o ne osobito spektakularnom, ali ipak zanimljivom razdoblju, koje su više obilježili skandali nego velike predstave, razdoblju koje se doima kao zatišje pred buru koja bi se konačno trebala podignuti i razriješiti bitne organizacijske probleme koji već petnaest tranzicijskih godina muče hrvatsku scensku kulturu.