U pokušaju predstavljanja suvremene hrvatske drame ponajprije moramo opisati i pojasniti što se to podrazumijeva pod pojmom "suvremenosti", dakle, kontekst prostora i vremena, što ujedno znači i samoga kazališnog života. Naime, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina započelo je rasulo jednog državnog modela (bivše Jugoslavije), a njezin definitivni raspad - uz ostvarivanje višestoljetne težnje za državnom samostalnošću godine 1990. - Hrvatska je osjetila u krvavim ratnim razaranjima, što su se svom silinom na nju sručila ujesen godine 1991. Stoga u hrvatskom slučaju nije neutemeljeno pojam "suvremenosti" označiti upravo početkom ovoga desetljeća, godinom 1990, kada se događaju drastične promjene u zbilji, promjene koje - koliko god nam se učinilo suprotno - po svom intenzitetu ni najmanje nisu bile bezbolne, a istodobno su se događale i u kulturnom životu. Pojam suvremenosti, određen je, dakle, zbiljom, a ta je zbilja vrlo nesmiljeno determinirala i kazališni život, ugrožavajući i samo njegovo postojanje (u slučaju razaranja osječkoga kazališta 1991., napade na Dubrovnik, Zadar, nedavnog bombardiranja zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, itd.), ali, naravno, ne i njegovu vitalnost. Činjenice stvarnosti i činjenice kulturnoga i estetskoga međusobno su se uvjetovale, i to se, dakako, odnosi i na kazalište i na suvremenu hrvatsku dramatiku. Kako onda ukratko i općenito predstaviti produkciju recentne hrvatske dramatike u raznolikosti njezinih dramskih rukopisa na razini tematskih i žanrovskih obilježja? Krenemo li ponajprije od generacijske razdiobe, uočavamo kako su danas na hrvatskoj dramatičarskoj sceni s novim tekstovima jednako prisutni već afirmirani dramski autori (Ivo Brešan, Ivan Bakmaz, Tomislav Bakarić, Dubravko Jelačić-Bužimski, Nedjeljko Fabrio, Ivan Kušan, i najmlađi među već poznatima Miro Gavran), ali i kako se posljednjih godina pojavljuje cijeli niz dramskih tekstova, od kojih mnogi već naslućuju i profiliranje novih dramatičarskih imena, pa bi im se stoga i kazališta trebala što više i brže otvarati.

Nakon dramski izuzetno plodnoga Mire Gavrana (rođenog 1961.), koji je u kazalištu prisutan od 1983. godine, slijedi generacija spomenutih mlađih pisaca, od kojih je nekolicina (tada u prosjeku dvadesetpetogodišnjaka) započela svoj nastup upravo 1990., okupljena oko dramsko-kazališnog projekta "Suvremene hrvatske drame" u zagrebačkom Teatru ITD. Igrani i objavljeni u zasebnim knjigama i zbornicima "Dramske biblioteke" Teatra ITD., ovi tekstovi Asje Srnec, Pava Marinkovića, Milice Lukšić, Ivana Vidića i Martine Aničić, nosili su neka zajednička obilježja: daleko od političnosti ili politikantstva (a pogotovo s obzirom na vrijeme u kojemu su pisani), na rubovima realiteta ili literature, tematski i jezično-stilski vrlo raznolika, ponekad dramaturški nespretna, ova nova drama imala je sve predispozicije da bude perspektiva hrvatske dramatike. U tom smislu, kontinuitet gotovo neposredno nastavlja i održava časopis "Plima" za dramu i prozu, u kojem se opet objavljuju tekstovi također mahom vrlo mladih pisaca - Mislav Brumec, Davor Špišić, Slobodan Kovač, Silvija Šesto, Zinka Kiseljak - a u širem generacijskom smislu i bez obzira na časopise, svojim objavljenim ili igranim dramama toj mlađoj struji pridružuju se i Lada Kaštelan, Mate Matišić, Darko Lukić i drugi. Svakako, riječ je o zavidnom broju novih dramskih tekstova i pisaca, koji od 1990. osvajaju hrvatski kazališni prostor.

Međutim, sagledamo li dramske tekstove bez obzira na ovakve generacijske razdiobe (koje su korisne radi preglednosti i prezentiranja brojnosti i raznolikosti), postavlja se pitanje o tematskim preokupacijama koje možemo iščitavati u suvremenim hrvatskim dramama. Ponajprije moramo naglasiti kako je početkom devedesetih na hrvatskim pozornicama bila vrlo prisutna tematika nacionalne povijesti, bilo da je glavni lik drame stvarna povijesna osoba ili, pak, određeni povijesni događaj - vrlo često upravo iz najbliže povijesti. Taj interes za povijest zapravo je dio trenutka, u kojemu je i kazalište na neki način medij sveopće potrebe za prevrednovanjem i potvrdom nacionalnoga identiteta, kao što je, uostalom, i potreba za kazališnim prevrednovanjem dramske i literarne baštine uopće. U tom smislu, povijest kao tema prisutna je više u tekstovima srednje generacije dramatičara kao što su Bakmaz, Bakarić ili S. Šnajder, a gotovo je zanemariva među mlađim dramatičarima.

Iako još uvijek malobrojnije, izdvajaju se drame s temama iz tzv. recentne društvene ili političke stvarnosti, od kojih se poneke posredno ili neposredno bave i temom rata. To je, primjerice, "drama s elementima farse" “Whisky za njegovu ekscelenciju” Tomislava Bakarića (napisana 1994.), kojoj je tema hrvatsko-srpski rat; Ivo Brešan temu licemjerja i političkog konvertitstva obrađuje u drami “Julije Cezar”, gdje se radnja događa u jednom kazalištu uoči prvih višestranačkih izbora 1990. u Hrvatskoj; Davor Špišić u drami “Dobrodošli u rat” (1992.) tematizira nemogućnost osobne neutralnosti za vrijeme rata, a u “Rubnostima” poslijeratno stanje, dok Mate Matišić piše grotesku “Cinco i Marinko” na temu života u emigraciji, koja se zbiva u vrijeme Uskrsa 1991.

S druge strane, niz dramskih autora onkraj je direktnijeg tematskog bavljenja tom dimenzijom stvarnosti, i oni češće obrađuju univerzalniju tematiku (muško-ženske, ljubavne odnose), ili su to dramski svjetovi na rubovima realiteta u bajkovitim ili fantastičarskim ozračjima, svakako puno referentniji prema motivima iz literature. Autorsko sjećanje na literaturu nije slučajno, i nije, dakle, samo sjećanje - jer vrlo je često riječ o intertekstualnim postupcima i persifliranju literarnih predložaka: “Smrt Ligeje” Mislava Brumeca je "horror melodrama" po motivima E. Allana Poea, Darko Lukić dovodi Oresta na kraj 20. stoljeća (“Orest – zadatak”), Miro Gavran u ljubavni odnos zapliće “Shakespearea i Elizabetu”, Luko Paljetak zamišlja što se dogodilo “Poslije Hamleta”, a “Tragična kraljica” Zinke Kiseljak je lady Macbeth poslije Shakespearea. Primjera je, svakako, mnogo. Vrlo specifičan model intertekstualnosti u bavljenju sadašnjicom karakteristika je cjelokupnog opusa Ive Brešana, pa je i njegov već spomenuti “Julije Cezar” građen na paralelizmu događanja iz sadašnjice i radnje Shakespeareove drame. I kada se ne bave direktno locusom i vremenom, svi ovi tekstovi bivaju na poseban način dramski i kazališno poticajni.

Suvremena hrvatska drama posebno je zanimljiva analiziramo li raznolikost njezinih žanrovskih određenja, odnosno svojevrsnu hribridnost što proizlazi upravo iz preklapanja dramskih žanrova i nastaje na onom tankom bridu između tragičnog i komičnog, u širokom rasponu od crne komedije, farse, travestije, do groteske i tragigroteske - ili kako svoje komade podnaslovljavaju sami pisci: "drama s elementima farse" (Bakarić), "tragigroteska" (Brešan), "krimi-groteska" (Jelačić), "tragična lakrdija" (Sršen), "drama u komediji" (Silvija Šesto), "komična tragedija" (Brumec), a ponekad je to "poetska fantazija" (Lukić), "antropološka melodrama", komedija, farsa, ili "samo" - drama!

Svi ti dramski komadi svjedoče o vrlo dinamičnoj slici suvremene hrvatske dramatike, a tu sliku upotpunjuju još i razvijena radio-dramska produkcija (što nije neobično, pogotovo s obzirom na europski relevantnu tradiciju zagrebačke radio-fonijske škole), kao i niz značajnih scenskih adaptacija romana, koje su posljednjih godina polučile znatan interes i uspjeh na hrvatskim kazališnim scenama (adaptacije romana Nedjeljka Fabrija “Vježbanje života” i “Berenikina kosa”, Ranka Marinkovića, Stjepana Tomaša... itd.).

U tom smislu, suvremena hrvatska drama nudi - i ne samo vlastitom kazalištu - doista raznolike i zanimljive dramske svjetove.